Ninčević-Lesandrić: Ključ razvoja je u micro, malom i srednjem poduzetništvu

148134a5af6f1ad8bae1

Saborska zastupnica i vijećnica Splitsko-dalmatinske županijske skupštine Ivana Ninčević Lesandrić od listopada je prvi put u nacionalnoj politici. Prije ulaska u politiku imala je svoju tvrtku koju je privremeno napustila kako pi pokušala promijeniti neke stvari koje su joj kao poduzetnici smetale.

  1. Unatoč vašem angažmanu u saborskim raspravama, čini se da ipak više naslova u medijima dobivate zahvaljujući vašim odjevnim kombinacijama. Frustrira li vas to?

Možda bi frustriralo neku drugu osobu, ali mene ne,  jer stvarno volim raditi i kad se nečemu posvetim dam 100 posto od sebe tako da ne gledam te ostale stvari. Više o tim medijskim naslovima čujem od prijatelja koji mi šalju te linkove ili isječke, pa se nasmijem. Dakle, meni osobno to ne smeta, ali ako ćemo gledati u kontekstu društva mislim da da to nije dobro. Nije dobro da naslovnice puni što je netko obukao umjesto onoga za što se bori, što predlaže. Na kraju krajeva, trebalo bi se pisati o tome radi li ono zbog čega su ga građani izabrali na izborima.

  1. Ali kad već spominjemo modu, očito je da volite modu i boju?

Volim boje, ne volim crnu odjeću, ni tmurne boje. Možda je to povezano s mojom osobnošću, uvijek sam bila pozitivna i vesela, ali prije svega se uvijek držim kodeksa u Saboru, sve je uvijek „zatvoreno“ i profesionalno, tu nikada neću izaći iz okvira, ali kodeksom nisu propisane boje, pa mi srećom ne uskraćuju moj gušt da oblačim različite boje. A što se tiče ljubavi prema modi, nisam tip osobe koji ide po trgovinama i kupuje, nikada nisam bila takva da dane provodim u dućanima, moj shopping se uglavnom svodio na kasne noćne sate i internet trgovinu, valjda mi je iz Amerike ostala navika da sve kupujem on-line. A veliku većinu odjeće u biti sama šijem. Mama, mamina prijateljica, susjeda i ja sve to prekrajamo, ja volim crtati jer mi je to ispušni ventil, pa nešto nacrtam i njima dam, one prekrajaju i šiju. Doduše, više nemam toliko vremena za to, ali prije sam to redovitije radila. Ne volim iste stvari kao svi, volim da imam nešto malo drugačije.

  1. Živjeli ste u više zemalja, kako to?

Inače sam kroz svoj život živjela svuda po svijetu, studirala sam na američkom koledžu RIT, Rochester Institute of Technology, pa sam otišla i u Ameriku dio fakulteta (Co-op) odraditi i radila sam tamo i živjela. Živjela sam i u drugim državama po Europi i radila, a možda je najzanimljivije da nakon fakulteta nisam mogla naći posao u Hrvatskoj, pa sam ga morala tražiti i šire. I našla sam ga u Bosni i Hercegovini gdje sam radila kao izvršna direktorica u hotelu. I moj brat također nakon fakulteta nije mogao naći posao u Hrvatskoj pa je i on otišao vani, još uvijek je u Austriji i nije se vratio. Tako da smo mi djeca kojima je otac bio u ratu pet godina, nije uzeo mirovinu, nije nam tražio posao preko „veze“,  nego smo bili nakon fakulteta prisiljeni odmah naći posao, pa makar i van Hrvatske.

  1. Ali ipak ste se odlučili vratiti u Hrvatsku?

Bilo mi je lijepo u dvadesetima upoznavati svijet, živjeti i raditi vani, ali sam zaključila da više ne želim bježati od svoje države. Nisam htjela očekivati od nekoga posao niti ga tražiti, pa sam otvorila firmu i počela raditi projekte za EU fondove jer sam shvatila da nitko o tome ne zna dovoljno, a ja sam to naučila na fakultetu. Shvatila sam da većinom po općinama i gradovima na tim zadacima imamo zaposlene uhljebe koji su tu došli preko veze i ne znaju ništa o tom poslu, dakle da potražnja postoji, ali nema ponude. Pokrenula sam poduzetničko-potpornu instituciju, jedna od dvije takve privatne institucije u Hrvatskoj koje nisu na državnim potporama. Uz to sam otvorila i svoju tvrtku i istovremeno sam radila projekte gradovima, općinama i velikim kompanija i  podršku mladim poduzetnicima koji se u to ne razumiju. To sam odlučila raditi besplatno jer sam shvatila da tako mogu pomoći. U pet godina smo pogurali 350 malih poduzetnika i obrtnika, pomogli smo im u svim koracima, od osnivanja do povlačenja sredstava. Najviša sam ponosna na tri inovancije tih mladih s kojima sam radila – pametna klupa, mobilni interpretacijski centar i parking barijera koja je bila peta od svih inovacija svijeta u Singapuru.

  1. I upravo ste tu našli motiv za ulazak u politiku, iako ste je, kako kažete, mrzili?

Da, Mostu sam volonterski osam mjeseci pomagala kao vanjski stručnjak oko programa za poduzetništvo, mlade i inovatore. Dotad sam bila uvjerena da su sve stranke iste, zbog čega sam i bježala od politike,  ali sam kroz rad s Mostom shvatila da oni stvarno žele nešto promijeniti, oduševilo me da netko iz politike pita ljude s terena kako neke stvari popraviti, pa sam im se priključila. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se ikada mogla uključiti u politiku, a kamoli postati saborska zastupnica, no kad je došlo do toga rekla sam si da pet godina „žugam“ protiv procesa u državi i da je vrijeme da pokušam stvari promijeniti iznutra. Svijet se razvija, a mi ga ne pratimo. Ja sam svoju firmu morala registrirati na nešto čime se ni ne bavim, jer ono čime sam se bavila kod nas na papiru još ne postoji. Mladi inovatori ili IT developeri prisiljeni su otvarati firme u Irskoj jer kod nas, na primjer, ne mogu biti istovremeno i studenti i direktori svoje tvrtke, ne možemo ih popratiti ni zakonski  ni administrativno po pitanju nekih njihovih djelatnosti. Kasnimo više od 20 godina za svijetom, a potičemo mlade ljude na poduzetništvo. Oni su odrasli u svijetu tehnologija i interneta i to je ono čime se žele baviti no hrvatsko im zakonodavstvo to ne omogućava.

  1. I je li vam se sad svidjela politika?

Mislila sam da se stvari mogu mijenjati puno brže, ali nažalost to kod nas ne ide tako. No ja sam uporna, imam svoj cilj. Proučila sam sve što moram napraviti da bih promijenila pet stvari u svijetu poduzetnika i inovatora, pa sad pišem te prijedloge izmjena zakona, mislim da ću tek na jesen dati prvi prijedlog. Ne mogu tek tako mijenjati jednu stavku zakona, jer ona utječe na šest drugih zakona, tri uredbe i 20 pravilnika, pa sada detaljno sve to proučavam da ne bih nešto predložila, pa da me odbiju jer to nisam usuglasila s tim ostalim odredbama. Želim da se micro, malo i srednje poduzetništvo razvije kod nas jer oni spašavaju gospodarstvo. I želim otvoriti vrata mladim inovatorima, a ne da ih se gleda kao najveće čudake ovog društva, a onda kada uspiju onda su ponos Hrvatske dok nitko ne zna kroz što su sve morali proći dok bi uspjeti s inovacijom u našoj državi! Svaku osobu koja ima ambiciju da otvori nešto svoje treba podržati i dati joj još veću podršku i biti na usluzi, a ne je ubiti u startu da vise nikada niti ne razmisli o poduzetništvu!

  1. U posljednje ste vrijeme prilično angažirani protiv Zakona o kocesijama, zašto baš na tom zakonu?

Dobili smo niz kritika građana, a s obzirom da smo izabrani predstavnici građana, dužnost nam je proučiti te kritike, provjeriti ih, konzultirati se sa stručnjacima. Shvatili smo da prijeti opasnost našim vodama, ali i plažama i da trebamo napraviti sve da to ostane u hrvatskim rukama.

  1. Kad spominjemo plaže i koncesije, osobno više volite uređene plaže sa svim sadržajima ili „divlje“, negdje na osami?

Volim prirodu pa mi je sve prirodno lijepo, ali isto tako više volim vidjeti uređenu plažu nego zapuštenu i prljavu. Najdraže mi je kad te plaže uredi komunalno društvo koje plaćamo, a ne netko peti.

  1. Ljeto je tu, volite li kupanje, izležavanje na plaži?

Tip sam osobe koja se sto posto posvećuje nečemu pa kad radim skroz sam u poslu, a kad odmaram ne želim čuti za išta drugo osim uživanja. Volim more, ali s obzirom na količinu posla koji me još čeka ovo ljeto bojim se da se neću baš kupati ovo ljeto.

  1. A kad dođe vrijeme za opuštanje, kako se opuštate?

Trenirala sam deset godina košarku, igrala sam u prvoj ligi, svirala sam i klavir, no nemam više vremena za ništa, čak ni moje krojenje i šivenje odjeće. Ali guštam u poslu, ne znam što bih radila da ne radim. Preko tjedna je sve vezano uz Sabor ili Županijsku skupštinu, a vikendom isto radim, formirala sam u Solinu nezavisnu listu mladih, a imamo i mlade u Mostu u Splitu, pa i njima pomažem. Ja sam svoj dolazak u politiku shvatila kao takav da moram otvoriti vrata novim mladim ljudima, imam te planove vezane uz olakšavanje procedura poduzetnicima i inovatorima i kad to sve napravim ja idem, nemam namjeru biti cijeli život u politici.