Od osobne karijere važnija joj je hrvatska poljoprivreda

ruzica-vukovac-14-656x365

Foto: Saša Ćetković

Izvor: Sbplus.hr

U gluho doba noći, oko jedan sat, probudili su je uznemireni rodite­lji. Mlade junice provalile su drve­nu ogradu i razbježale se po selu. Dizali su sve redom pa se u trenu cijela obitelj rastrčala po trnju i drači i lovila nestašne Životinje.

– Mrkli je mrak, ne vidimo prst pred nosom, ne znamo koliko ih ima i jesmo li ih sve pokupili – prisjeća se Ružica Vukovac  ne­davne akcije na svojoj farmi. Po­traga je završila tek u zoru, oko četiri sata ujutro, nitko se više nije ni vraćao u krevet. Najmlađa se­stra otišla je ravno u staju musti krave, a Ružica, sva izgrebena, na svoje radno mjesto načelnice u Velikoj Kopanici.

– To je način život. Doživljavaju me kao političarku, ali ja nisam političarka. Silom prilikom sam preuzela sve te političke uloge i počela raditi, a natjerali su me na to tortura i poniženje koje godi­nama doživljavamo kao poljopri­vrednici – započinje ona. Stočari ne znaju za odmor i ljen­čarenje, ističe, ni nedjeljom, ni na Božić ili Uskrs.

– Teliće hranimo tri puta dnevno toplim mlijekom, prvo na dudu pa na bočicu. Poput dječice su! Robovi smo toga gospodarstva, ali nije nam teško – opisuje. Doba je kukuruza. Tovare ga lopatama u ampere pa ručno tegle na tavan. Dok nas u gumenim Čizmama provodi kroz blatno dvorišta do štala, trčkaraju uokolo i skaču psi, sedam ih je.

– Kada me nazovu u Općinu da je u selu viđena lutalica, pokupim ju i dovedem kući. Tata je rekao kako se nada da neću još dugo biti načelnica-smije se.

A u ured načelnice sjeda u 8 sati jer mještani već zovu ili čekaju pred vratima, svaki sa svojom mukom. Ne pojavi li se na vrije­me, doći će joj kući. Odlazi doma, nerijetko, tek u ponoć. Ukratko, takav je život 41-godišnje Ružice Vukovac otkako se vratila iz Sa­bora. Članica Nacionalnog vijeća Mosta u saborskim je klupama sje­dila od 22. siječnja, kao zamjenica Tomislava Panenića, pa do raspu-štanja Sabora 14. listopada. Prije­nos sjednica s Markova trga danas rijetko pogleda. Nema vremena za televiziju, a i vratila se, priznaje, s gorkim okusom u ustima.

– Stalno proživljavam razočara­nje. Dok su kolege u Saboru plani­rale wellness ili odmor vikendom, ja sam se vraćala roditeljima na farmu i slušala njihovu muku. Vjerovali smo da će se barem ne­što promijeniti, ali selo tone sve dublje. Plačući sam se znala vo­ziti kući iz Zagreba. Užasno mi je bolna bila spoznaja da nitko od kolega ne shvaća što govorim. I Mostu sam postala teret, a to mi je bilo najteže – govori. Cijeli je svoj život, praktički, provela na farmi. Pamti dobro, stoga, kako je selo nekada izgledalo, svjedoči i tužnoj slici današnjice, a za taj rezultat krivi isključivo politiku. Jakob Vukovac iz Velike Kopanice ima četiri kćeri i sve su stasale uz njega na imanju – na kom­bajnu, traktoru, uz stoku. Sve su četiri bila odlične učenice, a uz pravnicu Ružicu, u obitelji su danas, tako, i anesteziolog, viša medicinska sestra i agronom.

– Tata nam je uvijek govorio da ćemo se, budemo li dovoljno vri­jedne i radile, same moći školo­vati. Tako je i bilo – govori naša sugovornica. Otac im je i sam već od svoje pete, šeste godine po nji­vama i stajama. Iz siromašne je obitelji, a ujak i ujna su ga zapravo posvojili. Možda baš zbog vlasti­toga teškog života, kćeri je, barem one starije, usmjeravao dalje od poljoprivrede.

– Shvatio je onda da, ako i najmla­đa ode, neće imati kome ostaviti imanje – nastavlja. Najmlađa seka na farmu je, na koncu, do­vela i supruga koji je prionuo obi­teljskom poslu. Sredinom ’50-ih godina u staju njihova oca uve­dena je prva krava, danas ih tamo muče njih 300.

– Živjele smo drukčijim životom nego naši vršnjaci, uvijek smo ra­dile, i sa studija iz Osijeka trčala sam kući jer mi je bilo stalo da pomognem roditeljima – kaže. Upravo takav način života, uvje­rena je, naučio ih je ljubavi, oda­nosti i predanosti selu.

– I sve te politike koje su vođene u Hrvatskoj prešle su preko mojih leđa. Točno znam kako je zapo­čela propast sela, gdje je država pogriješila i što nije smjela učini­ti, dakle u potpunosti mi je jasan današnji rezultat jer ga se moglo očekivati. I kako je krenulo, mo­žemo se nadati samo goremu – rezimira.

Nagovorila oca na kredit

Država, a pri tome misli na sve političare u Zagrebu, nije shvati­la, kaže Ružica Vukovac, važnost po­ljoprivrede i proizvodnje hrane.

– Ovisimo o uvozu, i to stare, ne­kvalitetne hrane. Nismo si smjeli dopustiti da imamo rok za kon­zumaciju mesa dulji godinu dana nego sve zemlje u okruženju. Zdravstveno nas je to unazadilo i pravi nam novi trošak. Prepustili smo se, nažalost, uvozničkim lo­bijima i pogoduje se interesnim skupinama, a selo se zanemarilo. Slavonija ima toliko potencijala! – ističe.

– Prioritet u mom životu je po­ljoprivreda, a ne neka politička funkcija, pozicija načelnice ili saborske zastupnice jer ja egzistencijski ovisim o poljoprivredi, moja obitelj i cijela općina ovise o njoj. A budimo realni, stanje na terenu uopće nije dobro.

Umre li Slavonija, umrijet će i Hrvatska, a na dobrom smo putu da se to dogodi – strahuje. Razočaranje i ne pokušava skriti. Što je glasnije i češće u Saboru pri­čala o mukama poljoprivrednika, činilo joj se, kaže nam, da su joj kolege postajale inertnije, pasiv­nije, još su ju manje doživljavale, pa i, usudi se reći, uvažavale.

– Većina političara uopće ne vidi što se na selu zbiva. Čak je 30.000 krava završilo u klaonici u tih devet mjeseci koliko sam bila u Saboru, zbog nerentabilne pro­izvodnje. I moji su roditelji slali goveda na klanje, da plate račune. To je bolesna situacija – ističe.

U Europi, uspoređuje, seljacima isplate sve obećane potpore, a ima­ju još i one skrivene. Hrvatskim seljacima ni obećano se, dodaje, ne ispuni. Kriteriji za proizvodnju svježeg mlijeka u Hrvatskoj su, pak, vidno stroži. Tražena mliječ­na masnoća u Europi je 4,2, a kod nas 4,6. Udio bjelančevina “vani” treba biti 3,2, a u našoj zemlji 3,8.

– Ako je naše mlijeko kvalitetnije, onda neka nam ga više i plate. No, nema institucije u Hrvatskoj koja vodi brigu o tome. Ministarstvo za to ne želi čuti. Prodajom Dukata, Hrvatska je potpuno izgubila utjecaj na mliječnu industriu – ističe. Fantastično je, ističe, bio zamišljen operativni program za razvoj stočarstva, a koii je omogućavao gradnju modernih farmi. Upravo je ona nagovorila oca da i on digne kredit, nji­hov prvi do tada, i sagradi novu farmu prije desetak   godi­na. Obećavano je 50 posto povrata kapitalnih ulaganja.

– Ministarstvo poljoprivrede tra­žilo je da potpišemo ugovor na 12 godina o otkupu svježeg mlijeka s Dukatom. Bio je to trostrani ugo­vor, i s Vladom RH, a obvezali smo se na ozbiljnu proizvodnju, uz penale ako ju smanjimo. Još smo pod tim ugovorom. Nedugo potom Vlada je prodala Dukat i, tako prodala sve nas. I ona se povukla iz tog ugovora, a mi smo ostali potpuno nezaštićeni i pre­pušteni otkupljivačkoj industriji koja ruši cijenu i gazi nas. Tko može preživjeti od 1,70 kuna za litru mlijeka? – navodi. Uzgajati stoku ne može, nastav­lja, onaj tko taj krvavi posao za­ista ne voli. No, bez obzira na tu ljubav, uzgajivači ne mogu trpjeti ponižavanje.

– Nije problem što si ne mogu kupiti nove cipele od svoga rada na selu, nego što jedva plaćamo račune. Bila sam jedina saborska zastupnica bez automobila. Moj otac nikada nije patio za novim, skupim traktorima i strojevima. Naši su stari, drljavi, ali važno je da rade. Naučio ih je sam poprav­ljati – dodaje.

Od 200 farmi koje su iz spome­nutog programa sagrađene, radi danas njih tek 35. Upravo se tih godina, vjeruje, počelo sve urušavati. Njezina se obitelj ubrzo suočila i s gubitkom zakupa nad 65 hektara državnog zemljišta.  – Mom je ocu otvoreno rečeno da će dobiti zemlju ako se učlani u HDZ. Stočari se ne stignu baviti politikom. Oduzeli su mu zemlju i dali je srednjoškolskom profe­soru. Tu je počeo moj animozitet prema HDZ-u – iznosi.

U Općini pune ruke posla

Pokucali su na vrata privatnika i starijih sumještana pa danas obrađuju 200 hektara razbacanih u čak tri županije. Plaćaju ih znat­no skuplje i za razliku od držav­nih parcela, one nisu okrupljene i lako dostupne, a i prinos je u konačnici manji.

– Dobila sam tako i 300 bakica o kojima se brinem, one su nama dale zemlju, ali one očekuju da im plaćate račune i vozite ih liječniku. Ali nas su one spasile i da njih nije, propali bi­smo – zahvalna je ona. Jednom su je, prisjeća se, pitali tko je ta mašinerija koja je stala iza nje i pomogla joj da kao nezavisna kandidatkinja postane načelnica u HDZ-ovoj utvrdi.

– Nasmijala sam se i rekla: bakice. Meni je tih 300 bakica izašlo na izbore. Kažu da je najteže dobiti u svome mjestu, ali meni nije bilo jer me poznaju – ponosna je na­čelnica. Općina im je za prošlog načelni­ka, navodi, dvaput padala na re­viziji, a od infrastrukture nemaju ni vodovod.

Revoltirana, kandidirala se 2013. za čelnicu Velike Kopanice i već u prvom krugu izborila gotovo 70 posto glasova, a imala je tri protukandidata.

– Više od 800 mještana bilo je na mom predizbornom skupu, nikada toliki skup naše selo nije vidjelo – prisjeća se. Broje, inače, 3400 stanovnika, po posljednjem popisu, no ona vjeruje kako ih je manje od 3000. Staračka su opći­na. Proračun im se kreće oko tri milijuna kuna.

Selo nikada ranije nije imalo niti saborskog zastupnika, pa čak ni kandidata za tu fotelju. Pljuštale su joj tada čestitke, no nakon po­vratka u selo, deprimiralo ju je to što su svi ipak očekivali više. Pa i ona sama.

– Nažalost, u Saboru se ne može ništa promijeniti – zaključila je. Ušla je u Most među prvima. Vi­djela je u njemu, kaže, protutežu svim nepravilnostima u hrvatskoj politici i svojim mostovcima ni danas, kaže, ništa ne zamjera.

– Ono za što se bore, od poreznog USKOK-a pa do toga da ne skoče plaće zastupnika, oni smatraju jako važnim i ja ih razumijem. Ali meni je poljoprivreda najvažnija – naglašava. No, nije joj nikada, tvrdi, cilj bio postati ministricom poljoprivrede.

Njezino je ime u rujnu bilo drugo na izbornoj listi u V. jedinici, iza Tomislava Panenića, no Most je izborio samo jednoga zastupnika pa nije uspjela ponovno ući u Sa­bor. Na izbore će ponovno u svib­nju, one lokalne, gdje će se boriti za novi načelnički mandat. Posla u Općini ima, kaže, pune ruke. Ne stigne stoga više toliko raditi na obiteljskom imanju kao prije, ali uključena je u sve obveze.

– Vratila bih se poljoprivredi i is­ključivo to radila kada bi to ima­lo smisla. Četiri tisuće hektara državne zemlje u našem kraju u rukama je deset najodanijih HDZ-ovaca. Ja ne mogu biti član HDZ-a jer mi je to neprirodno. Moj otac ne odustaje od stočarstva jer još vjeruje u pravedniju državu – zaključuje Ružica.