ZATEZNA KAMATA I SMRTONOSNA SPIRALA VJEČNOG DUGA

Kolumna “Zvižduk s Markova trga”, piše: Hrvoje Runtić

Hrvatskoj javnosti malo je poznato kako je prijašnji Zakon o obveznim odnosima (ZOO), onaj iz 1978. godine, sadržavao izričitu odredbu kojom se ograničavalo gomilanje kamata propisujući u članku 401. da “kamata prestaje teći kad svota dospjelih a neisplaćenih kamata dostigne glavnicu”.

Ovo jednostavno i elegantno rješenje izbrisano je iz ZOO-a izmjenom tog zakona iz 1989. (ova je godina posebno zanimljiva jer je tada pokusno privatizirana Zagrebačka banka, o čemu ću pisati drugom prilikom), a ništa se u tom pogledu nije promijenilo niti kada je 2005. donesen aktualni ZOO. Duboko sam uvjeren kako je došlo vrijeme da se preispita mogućnost za ponovno uvođenje slične odredbe u ZOO ili neki drugi zakon kako bismo zaštitili brojne dužnike, odnosno ovršenike u Republici Hrvatskoj od nepotrebnog i neopravdanog rasta njihovog duga koji se velikim dijelom može pripisati i zateznim kamatama.

Obveze se, naravno, moraju poštovati, a dugovi plaćati. No nije opravdano da se dugovi građana obračunavanjem zateznih kamata i drugih troškova povećavaju preko svake mjere. Tako ljude guramo u jednu smrtonosnu spiralu dugova iz koje se nikad ne mogu izvući, te ih dovodimo u situaciju da unatoč tome što postupno otplaćuju svoj dug, on svejedno raste. Često u medijima možemo čitati o pričama poput one da je netko s 200.000 početnog duga završio u blokadi od preko milijun kuna.

Odredba iz nekadašnjeg ZOO koja je limitirala iznos kamata do iznosa glavnice ima dugu tradiciju u hrvatskom pravnom poretku. Takvu odredbu sadržavao je i austrijski Opći građanski zakonik koji se u određenim razdobljima povijesti primjenjivao i na području današnje Hrvatske. Opći građanski zakonik i danas je na snazi u Austriji i još uvijek sadržava tu istu odredbu, a utjecaj tog zakonika prepoznatljiv je još i danas u zemljama biše Austrougarske monarhije. Stoga, ako proučite slične zakone u Češkoj ili Sloveniji, ovu istu odredbu možete pronaći i u njima. Štoviše, slovenski slučaj nedavno je bio i predmet odlučivanja Suda Europske unije koji je takvo pravilo o limitiranju iznosa kamata do iznosa glavnice u slovenskom Obligacijskom zakonu ocijenio sukladnim europskoj pravnoj stečevini.

Ako izađete izvan granica Europe možete i u drugim zemljama pronaći slična, pa čak i radikalnija rješenja. Tako primjerice u Južnoafričkoj Republici postoji isto ovo pravilo, ali u modificiranom obliku. Tamo ograničenju ne podliježu samo zatezne kamate nego i svi troškovi naplate potraživanja od dužnika koji je pao u zakašnjenje. Dakle, kada ukupni iznos kamata i svih troškova naplate duga dostigne visinu glavnice, ti troškovi i te kamate prestaju se obračunavati. Smisao tih pravnih pravila je motivirati vjerovnike da ne otežu s naplatom duga jer od toga neće imati nikakve koristi, ali i osigurati da dužnici ne plaćaju ništa više od onoga što je opravdano.

Takvih primjera ima još. Čak u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini u njihovom zakonodavstvu postoji sličan primjer limitiranja zateznih kamata.

U mnogim slučajevima zatezna kamata stvara smrtonosnu spiralu vječnog duga. Evo jednog primjera takvog vječnog duga. Recimo da je netko ostao bez posla i u tom razdoblju mu je otkazan kredit, a dug od 190.000 kn dospio je u cijelosti na naplatu. Recimo da se taj “ovršenik” nakon nekog vremena ponovno zaposlio na plaći od 4.000 kn od čega mu se ovrhom usteže 1.000 kn mjesečno, što je ukupno 12.000 kn godišnje.

Napominjem da ova matematika nije potpuno točna, odnosno da se odnosi samo na izvorni dug i mjesečni iznos blokade računa bez “nametnika”, jer ne uključuje npr. naknade Fine koje se naplaćuju na svaku transakciju, a ne jednokratno, kako nedavno pravnica Fine Vinka Ilak u HRT-ovoj emisiji Otvoreno neistinito tvrdi.

Na dug od 190.000 kn na koji se obračunava godišnja zatezna kamata od 7.09% ovršenik otplati 12.000 kn, što na kraju godine smanjuje dug na 178.000 kn. Ako se na dug od 178.000 kn obračuna zatezna kamata, dug se povećava na 190.620,20 kn, što je veći iznos nego na početku otplate. U drugoj godini otplate tako bi dug sa 190.620,20 bio smanjen na 178.620,20 kuna pa potom ponovno narastao na 191.284,37 kn, i tako unedogled. Dok ovršenik eventualno ne dobije jackpot na Lotu.

Ponavljam, ovdje nisu uračunate naknade Fine i drugi troškovi, a predstavnica Fine Vinka Ilak na javnoj televiziji, moram tako reći, laže javnost o iznosima naknada i njihovoj učestalosti. Tako je nedavno u emisiji Otvoreno iznijela neistinu kako Fina naknadu po ovrsi ne naplaćuje niti mjesečno niti godišnje, nego jednokratno, te da ta naknada iznosi par desetaka kuna, što je netočno.

Fina naime naknadu naplaćuje po svakoj transakciji i to u iznosu od oko 180 kn. Primjerice, ako je od plaće ustegnuto 1.500 kn, a taj iznos Fina rasporedi na dva vjerovnika (recimo svakome pola), Fina naplaćuje oko 180 kuna na svaku transakciju, a vjerovnicima ide preostalih oko 570 kn. Finine nerazumne naknade tako dodatno usporavaju otplatu dugova koji su često neotplativi.

Na kraju zaključujem s onim s čime sam i započeo – vrijeme je da se ograniči rast kamata onako kako je bio ograničen u ranijem ZOO-u. Pitanje blokiranih građana, njih oko 320.000, vrlo je kompleksno i neće ga se riješiti samo novim Ovršnim zakonom, kako se to u zadnje vrijeme pokušava prikazati. Problem je mutirao i mora ga se prerezati jednim radikalnim rješenjem, a potom cjelokupni zakonodavni okvir urediti na način da taj problem ne eskalira ponovno za par godina. Jer, ovakvim pristupom o kakvom slušamo zadnjih par tjedana, više je nego sigurno da hoće.