NEOTKRIVENE VRIJEDNOSTI KRUŽNOG GOSPODARENJA OTPADOM

ODRŽIVI RAZVOJ – blog Slavena Dobrovića

Danas, sredinom 2018. godine trebalo bi biti posve jasno da je jedino gospodarenje otpadom koje si kao društvo smijemo priuštiti upravo kružno gospodarenje otpadom ili ono koje nastoji do krajnjih praktičnih granica vratiti otpadne tvari i predmete u neki oblik uporabe. Ako nekome nedostaje saznanja da bi dijelio takav zaključak, dovoljno je upoznati se sa brojnim globalnim i lokalnim problemima okoliša od kojih gotovo svi imaju izravne ili neizravne veze s otpadom, odnosno nedopustivim postupcima s otpadom koji se kontrolirano ili nekontrolirano posvuda godinama provode.

Nezaustavljivi rast koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, sveprisutnost otpada na tlu, u rijekama, jezerima, morima i oceanima, emisije zagađivala u atmosferu, bilo izravno ili kao posljedica spaljivanja, iscrpljivanje resursa, sve su to brojna pitanja čije se rješavanje više ne može odgađati.

Stoga je jedini dozvoljeni odgovor opća mobilizacija na polju izgradnje održivog ili ekološki zasnovanog sustava gospodarenja otpadom koji to ne može biti ako dosljedno ne koristi mjere od samog vrha hijerarhije postupanja s otpadom.
U tom smislu i EU Parlament je donio novi paket kružne ekonomije sa pojačanim ciljevima za odvojeno prikupljanje i recikliranje pojedinih kategorija otpada. Minimalni udio recikliranja komunalnog otpada treba biti 55% do 2025., odnosno 65% do 2035. dok odlaganje otpada treba biti ispod 10% do 2035. godine. Isto tako, posebno se apostrofira otpadna hrana, tekstil i opasni komunalni otpad.

Linearna ekonomija
Društva koriste resurse, proizvode robu za tržište i potiču potrošnju koja kroz naplatu poreza financira državni aparat. Pritom nije čak ni važno proizvoditi jer mnoge uvozne zemlje kao Hrvatska najveći dio prihoda ostvaruje kroz porez na dodanu vrijednost kojim se tereti i uvoz. Velika količina jeftine uvozne robe dodatno pojačava linearni model ekonomije gdje robe zbog slabije kvalitete i manje trajnosti brzo završavaju u otpadu. Briga o okolišu se najčešće zaustavlja na zaštitnim mjerama odlaganja ili ograničenjima emisija iz spalionica, a u posljednje vrijeme se kao spasonosna rješenja navode različite tehnologije koje umanjuju nastalu štetu i nude neku korist, najčešće u vidu goriva iz otpada.

No, značajka ovog pristupa je miješanje, koje kao nepovrativ proces značajan dio reciklabilnih tvari degradira u kvaliteti i nepovratno propušta priliku za povrat i predmeta i tvari u gospodarski sustav. Uvijek, ali baš uvijek, nastala smjesa – smeće prelazi u područje negativnih vrijednosti ili troška. Drugim riječima, kada otpad završi u formi smeća, njegova obrada i zbrinjavanje uvijek se naplaćuje, za razliku od većine otpadnih tvari kada su odvojeno prikupljene.

Kružna ekonomija
Tek promjenom koncepta, koji sada traži od svih sudionika neki angažman, dolazi se do ogromnog potencijala koje pruža drugačiji pristup postupanja s otpadnim predmetima i tvarima. Novi pristup se odnosi i na samo mjesto nastanka, način korištenja i strogo odvojenog prikupljanja, odnosno onog prikupljanja koje ne utječe štetno na materijalna, a onda i tržišna svojstva otpadnih tvari i predmeta.

Takav sustav zadržava najveći dio otpada u zoni pozitivnih vrijednosti s kojima se može financirati novonastali trošak odvojenog prikupljanja i pripreme za reciklažu.

Otpad – problem ili sirovine
Danas najvrijedniji raciklabilni otpad je papir i karton, kojega se u Hrvatskoj još uvijek baca na odlagališta preko 250 tisuća tona godišnje. Odvojenim prikupljanjem ovaj materijal može na tržištu osigurati preko sto milijuna kuna godišnjeg prihoda, što je više nego dovoljno za podmirenje nastalog troška prikupljanja i pogona potrebne infrastrukture. Sve što je potrebno je sortirnica s prešom i balirkom te manje privremeno suho skladište čime nadležni komunalni operater osim stvorenog prihoda izbjegava i trošak.

Naime, unotoč potencijalnoj vrijednosti, u smeću izmiješani papir i karton nosi troškove obrade ili odlaganja. Na primjer, da kojim slučajem sve ide u novosagrađeni centar Marišćina, trošak bi s PDV-om za papir i karton iznosio preko 146 milijuna kuna godišnje.

Različiti otpad od plastike ili polimera je najveći bazen neotkrivenih vrijednosti pravilnog postupanja s otpadom. Procjena je da se u Hrvatskoj odbacuje preko tri stotine tisuća tona različitog plastičnog komunalnog otpada godišnje. Međutim, plastika se zbog iznimne raznolikosti i vrsta i oblika ne može u jednom koraku pripremiti za recikliranje. Na komunalnoj razini dovoljno je odvojeno prikupiti i sortirati plastiku u nekoliko glavnih kategorija te postići okvirnu tržišnu vrijednost od nekoliko stotina kuna po toni.

Nastavak posla kojim se ovaj plastični otpad dovodi do proizvođača raznolikih plastičnih predmeta treba se odviti u novoj gospodarskoj djelatnosti reciklaže koja obuhvaća dalje odvajanje po boji i polimerima, usitnjavanje, pranje i sušenje, odnosno pripremu granula definirane kvalitete, spremne za primjenu u pogonu za proizvodnju nekog novog plastičnog predmeta. Ovisno o kvaliteti dorade, ovaj granulirani, pročišćeni reciklat vrijedi nekoliko tisuća kuna po toni i izravni je konkurent uvezenom originalnom granulatu.

Slično je i sa metalima, tekstilom i staklom, uz velike varijacije u cijeni, sve su to materijali koji se mogu uspješno vratiti u gospodarski sustav, stvarajući kružnu ekonomiju. Procjena je da se u Hrvatskoj na komunalnoj razini na ovaj način treba otvoriti preko pet tisuća radnih mjesta, dok je potencijal zapošljavanja u djelatnosti reciklaže i preko dvadeset tisuća radnih mjesta. I sve se to može financirati iz pravilnim pristupom sačuvanih vrijednosti otpadnih sirovina, zasada u Hrvatskoj uglavnom neotkrivenim.