NAJAVLJENE REFORME U JAVNOJ UPRAVI SLUTE NA FIJASKO. TO SU REFORME U POKUŠAJU

Izvor: Slobodna Dalmacija, autor Ljubica Vuko

Sonja Čikotić, nekadašnja glavna savjetnica u kabinetu bivšeg ministra uprave Ivana Kovačića i zamjenica ministra regionalnog razvoja i fondova Europske unije Tomislava Tolušića u vladi Tihomira Oreškovića, od travnja ove godine zamijenila je u saborskim klupama Miroslava Šimića iz Mosta nezavisnih lista. Diplomirana je pravnica. Prije ulaska u politiku radila je na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku kao voditeljica ureda za međunarodnu suradnju, znanstvene i stručne projekte, a bavila se i poduzetništvom u poljoprivrednom sektoru.

U fokusu Vašeg profesionalnog interesa, kao i političkog angažmana su EU fondovi i javna uprava. Ima li ikakvog pomaka u tim područjima?

-Komentar Europske komisije na Nacionalni plan reformi za 2017. jasno govori da u segmentu javne uprave nema napretka. Nacionalni plan reformi za 2018.godinu pokazuje kako su sve te reforme odgođene za još najmanje dvije ili čak tri godine, što je u ovom trenutku i optimistično, dok o samom vođenju tih procesa i ciljevima svjedoče izjave ministra Kuščevića. Bojim se da će on povijesni zadatak, temeljem osiguranog Akcijskog plana razvoja javne uprave i
880 milijuna kuna iz EU fondova za proces digitalizacije, racionalizacije i depolitizacije javne uprave, pretvoriti u fijasko. Naime, reformator u pokušaju govori kako će uvesti u sustav nagradu i kaznu od 0,5% iznosa plaće što na 6000 kuna plaće iznosi 30 kuna, dok uslijed reformi u koje će se uložiti 880 milijuna kuna neće biti otpuštanja već će se stvari rješavati prirodnim odljevom. Kako se to može uopće predstaviti kao reforma? U svibnju 2017. ostavili smo završen Zakon o agencijama, koje danas zapošljavaju gotovo 9000 osoba, u svrhu njihove racionalizacije, djelovanja po jasnim pravilima, a danas nam vladajući jasno poručuju u Nacionalnom planu reformi za 2018. kako će se zakon donijeti tek u travnju 2019. godine. To dovoljno govori o volji da se zaista provede jezgrovita reforma.

I tako sve ostaje na riječima i planovima? Isto je i što se tiče EU fondova?

– Nažalost. Iako smo svjesni na svakom koraku bujajuće administracije i zapravo mistifikacije EU fondova, rezultati su takvi da smo jedva prešli zacrtani cilj korištenja EU fondova za 2017. godinu. Što se tiče samih EU fondova, u Nacionalnom planu reformi nisu identificirani jasni načini rješavanja problema i to korekcija uslijed nepravilnosti kod javnih nabava, nisu razrađeni mehanizmi rješavanja prigovora unutar rokova, činjenica da je preko 300 prigovora neriješeno iz 2017. godine je alarmantan podatak za cijeli sustav.

Spominjete Nacionalni program reformi. Vlada ga donosi svake godine u travnju jer tako traži EU. Ali, što imamo od toga?

-Najvažnije je provesti jezgrovite reforme i uspostavu racionalnih javnih politika. Dotakla bih se recimo definiranja ocjenjivanja službenika u javnim službama, danas svi imaju dobre ocjene, a to konkretno znači da nam je prosjek iznad 4,5 uz istovremene ankete kojima osiguravamo sve niža mjesta na globalnim listama konkurentnosti. Nalazimo se uz bok Ukrajini, a slijede nas
Venezuela i Mongolija! I kao rješenje takve situacije dolazi nam prijedlog da odsad samo 8 % zaposlenika može biti izvrsno, što je ništa drugo nego puka administrativna mjera.  Koliko je ona pogrešna govori činjenica da su vladajući doslovce dekretom odlučili reći – vi, ostalih 92% ne morate biti izvrsni, ne morate se truditi, jer ionako nagrađujemo samo 8 %. Dakle, umjesto da očekujemo izvrsnost od svih mi ju svjesno ograničavamo. Kakav je uopće država poslodavac ako administrativnim mjerama ograničava izvrsnost?

Kad se prisjetite dolaska u Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU, kakav Vam je bio prvi dojam? Što ste zatekli i što se tiče projekata, ali i ljudi koji rade u državnoj upravi na EU poslovima?

-Kada sam otišla s mjesta zamjenice ministra regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, tamo su radili iznimno stručni kadrovi u čijim pripremama nije nedostajao niti zarez, a tematiku su poznavali bolje od ministara. U međuvremenu su neki od njih otišli, a na njihove pozicije su došli neki novi. Svaki ministar formira sebi tim, ali kasnije treba u potpunosti i preuzeti odgovornost za (ne)učinjeno. Projektna baza bila je iskorištena, trebalo je hitno krenuti u stvaranje projektne baze za izmjene operativnih programa i svakako za novo financijsko razdoblje, no već preko dva mjeseca čekamo sazivanje tematske sjednice Odbora za regionalni razvoj i EU fondove na kojoj bi tu temu raspravili, a sve to dok iz medija saznajemo kako ministrica obavlja konzultacije s Europskom komisijom u vezi izmjena operativnih programa, bez obavještavanja o istima, iako se za svaki pravilnik mora provesti javno savjetovanje u minimalnom trajanju od 15 dana. Nažalost, svjedočimo vrhuncu netransparentnosti u cijelom sustavu.

Ima li razlike između ministra Tolušića i ministrice Žalac na čelu
MRRFEU?

-Smatram da su kvalitetniji kadrovi radili u MRRFEU za vrijeme ministra Tolušića, te da je organizacijski sve bilo puno bolje posloženo. Imajući u obzir djelokrug Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, smatram da bi bilo najbolje da se ono spoji s Ministarstvom financija. Sve odluke, a pogotovo one loše, imaju velik utjecaj na državni proračun i smatram da bi se na ovaj način štedjeli resursi i provodila bolja kontrola.

Što sve ministrica Žalac nije učinila, a trebala je?

-Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova trebalo bi se više usredotočiti na stvarne promjene, a ne na formalne. Uzmite za primjer činjenicu da smo dobili dvije nove uprave – jednu za otoke i jednu za potpomognuta područja, što je dovelo do povećanja broja osoba na rukovodećim pozicijama, dok korisnici, bilo s otoka ili potpomognutih područja ukoliko imaju neki problem kontaktiraju i dalje druge državne institucije. Nadalje, potrebno je zaista pristupiti promjeni pristupa u ocjenjivanju projekata jer je neprihvatljiva duljina postupka ocjenjivanja projektnih prijava, poduzetnici nemaju vremena čekati po 250 dana na povratnu informaciju jesu li dobili financiranje. Potreban je zaokret, na način da sustav ne razmatra prigovore čak više od 200-300 dana, a da korisnik nakon toga mora ići na Upravni sud, već da se izvrše potrebne izmjene i omogući korisnicima rok za dopunu po svim natječajima. Nema razloga da se to ne učini, postoje samo izgovori. Dodat ću i još kako se puno govori o ugovorenim sredstvima u 2018. godini, dok je izrazito niska stopa isplaćenosti prema korisnicima (samo oko 11% i oko 8% ovjerenih sredstva), ako nam tako dobro ide zašto postotak ovjerenih sredstva nije viši?

Kako kao Slavonka gledate na HDZ-ov projekt „Slavonija“?

-Projekt Slavonija datira iz predizborne kampanje 2016. godine u kojoj sam jasno i nedvosmisleno upozoravala da taj projekt ne postoji. Naime, ukoliko HDZ kaže da oni provode projekt Slavonija, a provode ga po operativnim programima koje je izradio SDP, ispada da je Projekt Slavonija zapravo SDP-ov projekt. Radi se o PR balonu koji je osmislio HDZ i koji pukne čim načelno krenete propitivati njegove rezultate. Slavonija ima velike gospodarske mogućnosti, međutim gradnja komunalne infrastrukture treba biti nešto što prati gospodarsku aktivnost. Potrebno je kroz izmjene operativnog programa novac usmjeriti na nove aktivnosti i projekte na području Slavonije. Potrebno je privući investitore dok još ima radne snage u Slavoniji, ako se još više nastavi iseljavanje, što je posve izgledno jer vladajući ne rade ništa kako bi se taj tren izmijenio, Slavonija će u potpunosti ostati bez potencijala samoobnove i napretka.

Ima li uopće nade za povratak i opstanak ljudi u slavonskoj ravnici?

-Naravno da ima, ali to ne mogu učiniti ljudi koji godinama činili sustav i bili kreatori sustava od kojeg danas ljudi bježe iz Hrvatske. Potrebno je sve resurse dati pod istim uvjetima svim ljudima koji tamo žive, a ne samo onima stranački podobnima.

Što se radi krivo kad je hrvatska poljoprivreda u pitanju?

-Velike nade poljoprivrednici su polagali u agrarnu reformu, no tamo su ih samo dočekali nameti; Zakon o OPG-u dodatno je zakomplicirao stvari, uveo administrativne barijere, nove namete kod poslovanja, a Zakon o poljoprivrednoj komori uveo je još jedan parafiskalni namet. Kao i u mnogim drugim sektorima, tu je administracija najveći problem.

Kako poboljšati rad državne uprave? Može li ijedna politička stranka
promijeniti to stanje?

-Prvi korak je napravljen i to u veljači 2017. kroz odobrenje Akcijskog plana razvoja javne uprave u vrijednosti 880 milijuna kuna koji osigurava mjere, ali i konkretne projekte usmjerene na optimizaciju broja zaposlenih u javnoj upravi te uvodi digitalizaciju koja ima za cilj biti objektivni alat mjerljivosti učinka svakog radnog mjesta. Jedino tako se može osigurati da javna uprava više ne bude alat u rukama politike!

Već više od dvije godine inicijatori programa „Dostupnost do stana“ kojim bi se ugradili liftovi u zgrade sufinanciranjem iz EU fondova, pokušavaju naći sugovornika u kabinetu ministrice Žalac. Kako gledate na to?

-U potpunosti podržavam inicijativu, te smatram kako bi se ista u prvom koraku trebala provesti u urbanim aglomeracijama i da na toj postavci treba graditi odnos prema EK i izmjenama. Pretpostavljam kako EK ne dozvoljava izmjene operativnih programa iz jednostavnog razloga što nisu optimistični da ćemo zaista uložiti sve ono što trebamo iz EU fondova, svjesni su administrativnog zahvata i napora uslijed izmjena, te vjerojatno nemaju povjerenje u kapacitete za provedbu. Ministrica mora pokazati više političke volje za ovakve inicijative i smatram da je to njezina najveća zadaća.

Inače, ne trebamo se u potpunosti za sve oslanjati na EU fondove, to je dugoročno pogrešno, probleme građana moramo riješavati bez odgode, tako da bi u slučaju dizala posegnula za državnim ili gradskim novcem jer građani treće dobi, osobe s invaliditetom i obitelji s djecom trebaju imati zajamčen pristup domu.

Kako ste i zašto ušli u politiku? Zašto ste se opredijelili za opciju MOST-a?

-Dala bih jednu vrlo jasnu usporedbu – kada vam ponude mjesto u raketi, ne pitate koje je sjedalo, jednostavno se ukrcate, jer vjerujete. Tako ja vjerujem u projekt za bolju budućnost Hrvatske, a to predstavlja Most nezavisnih lista. Naš program je okrenut ka stvaranju preduvjeta i gospodarskom napretku, naša zadaća je nastaviti se boriti jer je nastavak borbe naš dug prema generacijama prije nas i generacijama koje će doći poslije nas.

Mladi odlaze iz Hrvatske. Vi ste ostali. Sad živite u Splitu. Jeste li ikad
pomislili na odlazak? Što je sve potrebno da bi mladi ljudi u Hrvatskoj
našli svoje mjesto za život?

-Hrvatska je nažalost opterećena pojedinačnim interesima i to od klijentelizma onih koji cijeli život žive od politike, a nemaju stručnih znanja kojima mogu doprinijeti boljem životu građana. Mi živimo u državi koja ima sve potrebno za dobar i kvalitetan život, državi koja ima puno potencijala u turizmu, poljoprivredi i posebno u ljudima, i tom potencijalu potrebno je samo pristupiti na drugačiji način kako bi osigurali svim građanima organiziranu, uređenu i uspješnu Hrvatsku. Hrvatskoj je potrebno dobro upravljanje na svim razinama, a nužno je koristiti sve resurse za podizanje kvalitete života građana, a ne zadovoljavanju pojedinačnih interesa.