RAZGOVOR S MAJOM GRUBIŠIN, MOSTOVOM VODITELJICOM PRAVNOG TIMA, KOJA RADI NA PRAVOSUDNIM ZAKONIMA

„Most je moj izbor, jer sam u njemu našla sigurnost da istim žarom i voljom rade na dobrobit društva“

Moje vrijeme je sada, ne sutra. Naše vrijeme je tu i to ćemo iskoristiti do kraja. Most je vjerojatno najbolje što se moglo dogoditi ovoj zemlji, velika je odgovornost na nama i te odgovornosti moramo biti svjesni svaki dan i svaki naš korak. Iz svih grešaka treba učiti i svaki pad iskoristiti kako bi se podigli i nastavili hrabro i odlučno koračati prema promjenama.

Maja Grubišin, 36-godišnja pravnica, bivša državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa, danas stručna suradnica Mosta zadužena za zakonodavni okvir Mostovih zakona i rad na reformi pravosuđa koju Most nudi. Svojim optimizmom i iskustvom pridonijela je razvoju Mostovog Pokreta ostanka, platformi na kojoj Most građanima nudi konkretne zakonske prijedloge i inicijative. U spontanom razgovoru, Maja iskreno otkriva sve što leži u pozadini njezina današnjeg angažmana, svoje dileme, ciljeve, ideje i težnje, te opisuje svoj životni i profesionalni put.

Majo, kako je došlo do tvog angažmana u Mostu?

Nakon izlaska Mosta iz Vlade, kada sam nakon razrješenja dužnosti u Ministarstvu pravosuđa trebala odlučiti što i kako dalje, našla sam se u jednoj situaciji koje se često sjetim, pogotovo kad je najteže. Sjedila sam s Božom i Nikolom i razgovarali smo o tome što napraviti s nacrtima zakona koje smo ostavili u ministarstvu i koja je moja uloga u tome. Dvoumila sam se trebam li možda staviti točku na i, otvoriti novo poglavlje u životu ili nastaviti rad na zakonima i boriti se za nove ideje u politici. Vagala sam, čekala neki znak, što bi mi pomoglo donijeti tu odluku. „Maje, nemoj se bojati“, rekao je Nikola i to je bilo dovoljno da shvatim kako postoji tim, postoji netko tko će ti čuvati leđa i kako ti ljudi vrijede i mogu biti dio slagalice koju sam zamislila. Ne volim pričati o vjeri, nikad ne pričam o svojoj vjeri, ali nije mi problem kazati kako je upravo Most vratio vjeru koju sam bila davno izgubila. Most je znak da biram dobar put. Ovaj tim ima ogroman potencijal i sada znam da nisam donijela krivu odluku.

Koji su tvoji zadaci u Mostu?

Moj zadatak je prvenstveno zakonodavna aktivnost. Sve što se tiče zakonodavnih tekstova, prijedloga zakona, amandmana, mišljenja, pojedinih rasprava u sabornici, prolazi na neki način kroz moje ruke. Funkcioniramo kao tim, postavljamo prioritete i definiramo javne politike koje su temelj našeg političkog djelovanja. Zato sam se i pridružila ekipi Mosta, zbog načina na koji su se odlučili uhvatiti u koštac sa svim nepravilnostima u društvu, počevši od loših zakona. Radimo na tome svakim danom sve više i odlučnije, a rezultati našeg doista napornog rada sve više dolaze do izražaja. Ne djelujemo populistički i stihijski već promišljeno i stručno pristupamo svim javnim temama. Takav pristup je težak, ali je jedini ako želimo biti dosljedni i dokazati da politika može biti drugačija. Most je mala organizacija i svi mi radimo na više zadataka i projekata ali držimo se čvrsto kao tim i uvjerena sam da je pravo vrijeme Mosta tek ispred nas. Kao osoba sam jako motivirana a kad je tim dobar i kad su ti kolege također motivirane onda nema granica u onome što se može postići. Upravo u tom timu ja vidim nešto posebno, ono nešto što mi mami osmjeh na lice svako jutro.

Često vladaju predrasude vezane za žene koje se politički aktiviraju, rušite li ih ili prihvaćate?

Nikad u Mostu nisam doživjela predrasude jer sam žena, a da jesam, ne bi bila s tim ljudima i ne bi se žrtvovala za takav tim. Žene se boje politike jer u Hrvatskoj još uvijek postoje snažne predrasude prema ženama u politici, to je onaj mentalitet „što će ljudi reći“, ili još bolje „tko zna kako je došla do te pozicije“. Mene to ne zanima, meni je bitno da ja sebe mogu pogledati u ogledalo i mirno spavati. Krvavo sam radila da bi se sagradila, a moj rad i odricanja jasno govore o tome što je bilo potrebno kako bi danas bila uvaženi član tima s kojim radim. Često sam čula komentare kako su žene koje se bave politikom loše majke ali to je ludost. Svaki dan kuham i provodim vrijeme sa svojom djecom, dvojicom školaraca, te smatram da, ako ne uspijem u tome onda ne mogu uspjeti u ničemu. Biti dobra majka mi je imperativ.

Kako je tekao tvoj profesionalni put?

Imala sam jako specifično odrastanje. Moj otac Onesin Cvitan bio je veleposlanik i do fakulteta sam promijenila devet različitih škola koje sam pohađala na pet različitih jezika u nekoliko zemalja. Završila sam jezičnu gimnaziju u Italiji i nakon toga, iako se moj otac protivio, vratila sam se živjeti u Hrvatsku. Moj povratak u domovinu za mene je bio moja prva samostalna odluka, imala sam 20 godina i htjela se vratiti doma, u svoju zemlju i svojim ljudima. Sjećam se kad sam s koferima doputovala u Split i trenutka kada sam shvatila da nikad neću požaliti što sam se vratila doma. Nije bilo lako, bilo je problema s jezikom, kulturom, predrasudama, a prve dvije godine pravnog fakulteta sjedila sam s hrvatsko-talijanskim rječnikom i rječnikom stranih riječi. Za samo jednu rečenicu iz neke pravne literature morala sam nekad provesti pola dana kako bi je shvatila i naučila. Sjedila sam u sveučilišnoj biblioteci u Splitu i plakala nad knjigom od 1000 stranica. Jednom sam suzama natopila cijelu knjigu. Ali nije postojala opcija odustajanja. Nikada. Završila sam fakultet 2006. među prvima u generaciji, s vrlo dobrim uspjehom, a 2008. sam položila pravosudni ispit.

Jesi li nakon pravnog fakulteta maštala o nekoj odvjetničkoj karijeri iz filmova?

Uvijek sam znala što želim raditi i kako to želim raditi. Sve ono što je moja zemlja uložila u mene, ja sam željela na neki način vratiti i ta misao me vodila cijelo vrijeme. Dok su moje prijateljice sanjale kako će biti stjuardese, doktorice, odvjetnice ili prevoditeljice, ja sam htjela raditi za državu, raditi u timu i sagraditi čvrsto društvo i ono što mi je odgojem uklesano – uspostaviti vladavinu prava kao preduvjet za zemlju kakvu smo stoljećima sanjali i za koju smo se krvavo borili. Moj otac je imao velikog utjecaja na mene i vjerojatno je on „kriv“ zašto od malena imam viziju da našoj zemlji trebaju novi ljudi, lojalni domoljubi. Imala sam priliku proputovati svijet, naučiti strane kulture i jezike. Sve to mi je omogućila ova država i sve joj to želim vratiti. Nakon fakulteta sam postala sudački, a potom i odvjetnički vježbenik.

Živjela si u Splitu, emotivno si vezana za Tribunj, posebno za otok Žirje, a završila si u Zagrebu.

Dalmacija je moja ljubav, obožavam otok sreće, kako zovem Žirje, ali potraga za poslom dovela nas je u Zagreb. Doselila sam 2011. sa svom obitelji, suprugom i dvoje male djece. Nakon 40 natječaja za posao, primljena sam u Ministarstvu pravosuđa. Bio je to ponovni početak. Dan kada su mi javili da sam prošla na natječaju i da sam upala u tim koji se bavi pregovorima u pregovaračkom Poglavlju 23. plakala sam od sreće. Sa 30 godina sam sagradila sve temelje i dobila posao koji me u potpunosti definirao i dao mi ono što sam od uvijek željela i čemu sam težila. Bile su to teške godine za mene, opet, ali radila sam za svoju zemlju, radila sam sa srcem, baš kao i danas. S vremenom sam napredovala i počela se intenzivno baviti strateškim razvojem pravosuđa, međunarodnim standardima i općenito organizacijom pravosuđa. Moju predanost ovoj materiji su prepoznali i u Europskoj komisiji te sam postala najmlađi stručnjak Europske komisije za zemlje pristupnice u dijelu koji se odnosi na organizaciju pravosuđa. Dan danas surađujem s Europskom komisijom i radim kao stručnjak za procjenu napretka zemalja pristupnica te na projektima koji se vežu za pravosuđe. Uživam u tom poslu.

Što bi izdvojila kao najveći izazov u svom životu?

Bilo je puno teških trenutaka, ali ako te ne ubiju moraju te ojačati, tako da ne volim pričati o lošim stvarima jer je iz njih uvijek izašlo nešto pozitivno. Borila sam se s puno nepravde,najviše protiv predrasuda. Živjeti u Splitu i biti svoja, bio je izazov nakon povratka iz inozemstva. Moj otac je bio profesor, aktivno se bavio politikom i bio je tada u javnosti poznata ličnost. Na svakom uglu sam slušala „lako je tebi“. To mi je bio najomraženiji komentar u to doba. Dok su druge cure imale prijateljice, ja sam bila sama jer mi se nije bilo lako uklopiti u mentalitet ljudi oko mene. Dokazati se i sagraditi kao čvrsta osoba – to je bio najteži izazov u mom životu, i malo po malo danas s 36 godina mogu reći da sam zadovoljna s onim što sam postigla. Radim na sebi svaki dan i radim na tome da nikad ne odustanem od svojih ciljeva, neovisno što će se dogoditi u mom životu. Nisam tvrdoglava, samo sam odlučna.

Jesi li politici težila kroz cijeli taj put?

Postoje razne definicije i mišljenja što je politika. Politika je za mene javno djelovanje, djelovanje u korist društva. Da, politika je dio mog života od kad znam za sebe i jedino kroz taj „kanal“ možemo postići napredak u društvu. Hrvatska se još gradi, još nije postala ono što želimo i političkim djelovanjem možemo potaknuti da se taj proces završi. U bavljenju politikom ne vidim osobni interes, naprotiv, to je ogroman teret pogotovo ako se opredijelite za djelovanje koje je usmjereno u javnu korist, a ne korist individualaca. Jedina misao koja me vodi je ta da nam treba uređena administracija, učinkovito i pravedno pravosuđe, racionalna javna uprava, dobar zdravstveni i obrazovni sustav. Sve se to može postići jedino kroz političko djelovanje, ali ne ono kakvo smo navikli gledati nego ono domoljubno djelovanje, iskreno i moralno, ali i stručno i odgovorno.

Kako si se politički aktivirala?

Kao i sve u mom životu i ta priča je zanimljiva i to je dio slagalice koju sam godinama gradila. Nakon što sam otišla iz Ministarstva pravosuđa 2014. radila sam na jednom dosta kompleksnom projektu u Crnoj gori. Bila sam iscrpljena i puna želje da se vratim u Hrvatsku. Sjedila sam jednu večer u Podgorici, slušala klapske pjesme i shvatila da moram prestati bježati i da je jedini način postići svoje ideje tako da se aktiviram politički. Bila sam samouvjerena, znala sam da mogu doprinijeti i da moje znanje nije samo moje, te da ga trebam podijeliti s nekim tko neće opet sve upropastiti, kao svaki put do tada. Doslovno sam otvorila tražilicu na netu i guglala „neovisna politička opcija u Hrvatskoj“. Tražilica je izbacila dvije nezavisne opcije, Za pametan grad i pametne ljude iz Splita, te Most iz Metkovića. Istražila sam o čemu se radi i gledala sam taj Split i taj Metković i odlučila kontaktirati splitsku ekipu. Stupila sam u kontakt s njima i naša suradnja rezultirala je da smo za parlamentarne izbore u 2015. napravili politički program unutar kojeg se našao i program za pravosuđe kojeg sam ja izradila.

Kako je došlo do suradnje s Mostom?

Nedugo nakon izbora, dan ili dva, kontaktirali su me iz Mosta i tada se dogodio naš prvi susret. Imala sam vrlo konkretne ideje i smjernice kojima bi pravosuđe trebalo ići. Moje iskustvo je u tom trenutku presudilo, ponudili su mi suradnju koju sam nakon iznimno teških razgovora i promišljanja i prihvatila. Naša suradnja je trebala biti kratkotrajna, nije bilo u planu da se angažiram kao član Mostovog tima za sastavljanje vlade, ali s vremenom se iskristaliziralo da moj kapacitet može pomoći i tako sam dobila ponudu da zajedno s ministrom pravosuđa Antom Šprljom formiramo tim i program rada za pravosuđe. U početku sam bila jako skeptična i oprezna, jer kad se jednom opredijeliš za javnu funkciju, nema povratka. Presudio je osjećaj da sam napokon našla tim hrabrih, poštenih i upornih ljudi s kojima se isplati ući u bitku.

Postala si državni dužnosnik kao vrlo mlada žena, kako si se s tim nosila?

Svaki dan mog mandata u Ministarstvu pravosuđa, gdje sam prvo bila imenovana pomoćnicom ministra, a onda i državnom tajnicom, sebi i svojim kolegama sam govorila „moramo svaki dan napraviti nešto dobro, postaviti temelje koji će onemogućiti da se stvari vrate na staro“. Najbitnije mi je bilo formirati kvalitetne timove. Ja sama po sebi ne bi ništa postigla da nije bilo svih tih ljudi koji su otvorena srca radili samnom. Svaki dan sam dolazila na posao s planom što treba i kako poboljšati i nisam puštala dok nebi ostvarila svoje planove. Svaki dan je bio kao zadnji dan. Naše pozicije u Vladi sam bila svjesna od prvog dana kad smo došli u Ministarstvo. Nisam razmišljala puno o tim političkim preprekama i različitostima već sam pokušala u svakoj situaciji izboriti se za svoj položaj i sve ono što je nama u Ministarstvu pravosuđa bio prioritet. Bilo je tu teških trenutaka, trenutaka kada gutaš knedle, tresu ti se noge, trpiš niske udarce, ali svaki taj udarac ili teška situacija samo su jačali moju namjeru da napravimo dobar posao. Radila sam s ljudima koje sam dobro poznavala, to su bile moje bivše kolege koji su me i naučili sve što znam. Bila mi je iznimna čast imati tu priliku. U mom radu bilo je jako malo praznog hoda i to je također bio izazov kako za mene tako i moju obitelj, a ponajviše tim u ministarstvu. Za promjenu ne treba čekati Godota, već samo krenuti od malih stvari i polako graditi nove prakse. Racionalizacija materijalnih troškova, informatizacija, uklanjanje nepotrebnih koraka i jasno definiranje radnih procesa i odgovornosti, sve su to stvari za koje treba samo vizija i znanje.

Kako je bilo nakon što vas je premijer Plenković razriješio dužnosti?

Prije imenovanja sam sama sebi rekla „ovo će te pojesti, nema povratka“ i tako je bilo. Izgorila sam zadnje atome snage i energije na dužnosti. Onaj dan kad je premijer Plenković naručio rješenja o razrješenju bila sam zadovoljna. Bila sam ponosna i moje srce je bilo ogromno. Ostavili smo izad sebe puno dobrih projekata, sređeno financijsko stanje, podmirene dugove, učinkovite procese rada i optimističnu atmosferu. Dan danas vidim rezultate našeg rada, i to me čini potpunom osobom. Otišla sam iz ministarstva podignute glave i nakon toga nastavila sam raditi s Mostom u stvaranju bolje politike i bolje zemlje. Teško je biti mlada žena u politici, ali nije ni to znanstvena fantastika, sve ovisi kako si posložiš kockice u glavi. Moj cilj je i dalje isti. Nema te prepreke koja će me spriječiti da nastavim raditi ovo što radim.

Jesi li u Mostu pronašla ono što čemu si težila?

Most je moj izbor i tu sam našla sigurnost da će trag ostati i da će ga netko kasnije prepoznati i nastaviti tim putem. Istim žarom i voljom nastaviti raditi na dobrobit društva. Moje vrijeme je sada, ne sutra. Naše vrijeme je tu i to ćemo iskoristiti do kraja. Most je vjerojatno najbolje što se moglo dogoditi ovoj zemlji, velika je odgovornost na nama i te odgovornosti moramo biti svjesni svaki dan i svaki naš korak. Iz svih grešaka treba učiti i svaki pad iskoristiti kako bi se podigli i nastavili hrabro i odlučno koračati u ovom dosta zanimljivom i teškom razdoblju za Hrvatsku.