SONJA ČIKOTIĆ: “ULAGAČU NIJE PROBLEM PLATITI RADNIKA, ALI JEST MJESECIMA ČEKATI PAPIR”

(Izvor: Večernji list, autor: Marinko Jurasić)

Saborska zastupnica Sonja Čikotić svojim izlaganjem na okruglom stolu Mosta o javnoj upravi nametnula se kao sugovornica za seriju Večernjakovih tekstova o “reformi svih reformi”. Kao mlada Slavonka, predstavlja naše dvije možda i najugroženije društvene skupine. Stoga dodatno imponira njezin entuzijazam i ambicioznost za opće dobro što, uz mladenačku nestrpljivost, čini spoj koji može prodrmati ustajale strukture i način razmišljanja. Bez dlake, i brza, na jeziku, ali i u glavi, simbolizira generaciju koja ne želi potratiti vrijeme, već svijet oko sebe što prije učiniti boljim. Unatoč mladosti, osječka pravnica ima već bogato iskustvo. Okušala se i u poduzetništvu, a u politiku je ušla u prosincu 2016. s pozicije voditeljice ureda za međunarodnu suradnju, znanstvene i stručne projekte osječkog Fakulteta elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija. Bila je savjetnica ministra uprave Ivana Kovačića i zamjenica ministra regionalnog razvoja i fondova EU Tomislava Tolušića. U travnju je ušla u Hrvatski sabor kao Mostova zamjena za Miroslava Šimića.

Zašto je važna reforma javne uprave?

To je ključna reforma jer trošimo 27,8 milijardi kuna za plaće službenika i 13 milijardi za materijalne rashode. Javna uprava mora biti učinkovita, depolitizirana i optimizirana. Stoga je u lipnju 2015. usvojena strategija, a nakon dvije godine izrade u mandatu ministra Ivana Kovačića u prosincu 2016. na Vladi je usvojen Akcijski plan, koji je od Europske komisije u veljači 2017. prihvaćen bez zamjerke. Za projekte smo osigurali 880 milijuna kuna, a ova je Vlada zasad ugovorila tek sto milijuna kuna. Provedbe nema, prisutne su samo velike najave. Nama je cilj bio digitalizirati sve što se može, jer to omogućuje da se radni učinak mjeri po objektivnim kriterijima, a povezivanjem registara građani i poduzetnici ne trebaju više šetati od ureda do ureda. Zato je 2016. planirana uspostava centra dijeljenih usluga, za što je osigurano 380 milijuna kuna, ni taj projekt još nije krenuo. Ured javne uprave bi imao pristup potrebnim podacima u postupku koji obavlja jer su već jednom predani u sustav, što je nazvano “država bez papira”. Kad sam upisivala prvašića tražili su me domovnicu i rodni list iako to škola može i sama pribaviti, temeljem web aplikacije e-matice koju smo također realizirali. Digitalizirani procesi olakšavaju upravljanje i planiranje. Investitori znaju gdje i koliko traje koja procedura, a premijer što treba učiniti da bi Hrvatska napredovala na listama konkuretnosti gospodarstva i lakoće poslovanja – sada smo uz bok Ukrajini i Venezueli. Kada usporedite stanje prije dvadeset godina i danas, žalosno je da gotovo uopće nismo napredovali.

Opterećeni smo papirima?

Recimo, u smrtnom slučaju u obitelji morate obijati šaltere radi prijava, pa opet kad stigne rješenje o nasljeđivanju, umjesto da smrtni list pošalju u e-sustav gdje ga imaju svi kojima je potreban. I bez ispisivanja! Sustav e-građani ne koristi se dovoljno i treba ga popularizirati tako da se digitaliziraju postupci koji su važni za život građana. Tako je projekt e-novorođenče, pokrenut za prijašnjih vlada, roditeljima trebao olakšati da ne idu dijete prijavljivati u MUP, pa u HZZO. Zamislite, dijete rođeno u bolnici morate ići prijaviti u instituciju zaduženu za zdravstvo!? Ministar Lovro Kuščević se pohvalio kako je e-novorođenče građanima uštedjelo 130.000 sati čekanja na godišnjoj razini. Znači, to je ušteda i na službenicima. Međutim, ponovno je izostala cjelokupna reorganizacija, a to je srž problema.

To je ušteda od 63 službenika, uzmemo li godišnju satnicu od 256 radna dana puta osam sati.

Službeniku koji je radio, sada digitalizirane, poslove to treba nadomjestiti drugim. Ne mora se u Zagrebu riješiti ima li neki Zagrepčanin pravo na dječji doplatak – u “cloudu” se može riješiti u Osijeku, Pazinu ili Daruvaru, čime se postiže i ujednačena opterećenost. Sada je šansa za zapošljavanje u privatnom sektoru, pa reformu radi poboljšanja poslovne klime treba provesti odmah, a ne za dvije godine. Silno smo birokratizirani. Premijer je govorio kako u odnosu na zemlje EU imamo jeftinu radnu snagu. Pa to nije prednost! Neće investitor zbog toga doći. Ozbiljnim investitorima nije problem platiti kvalitetnog radnika, ali je problem ako na jedan papir trebaju čekati mjesecima. Nažalost, premijer takvim izjavama pokazuje elementarno nepoznavanje ekonomije u cjelini. Trebamo smanjiti javnu upravu, optimizirati troškove i procese. Mene žalosti što nam je glavna tema porezna reforma i što Ministarstvo financija vodi glavnu politiku, kada je život u gospodarstvu, zdravstvu, demografiji, socijali, obrazovanju… Nedostaju jake sektorske politike.

Kako ocjenjujete rad ministra Kuščevića?

Dosad ništa nismo vidjeli osim najava, kao što je uvođenje nagrađivanja i kažnjavanja u sustavu javne uprave, pa je govorio o 0,5 %. na plaću od 6000 kn. Zar će tih 30 kuna više nekoga motivirati!? Prema planu nacionalnih reformi, broj agencija trebalo je do svibnja 2017. smanjiti za 20%. Ministar ima naš Zakon o agencijama. Za regulatorne agencije predvidjeli smo da ostaju upravna vijeća, dok bi javne agencije imale ravnatelja. Sada imamo 295 nadzornika u vijećima, a u 56 agencija, koje čuvamo kao nacionalno blago, 9000 zaposlenih. Neke su imale 13 šefova, a 26 zaposlenih! S tim da nije isto ukinuti nekoliko radnih mjesta u Zagrebu, i u ruralnim područjima gdje jakom regionalnom politikom treba zadržati ljude i osnažiti ih kroz potpore gospodarskim aktivnostima. Zakon o agencijama ministar najavljuje tek u travnju 2019., a svodi se na to da agencije, koje je trebalo ukinuti do svibnja 2017., Vlada u kolovozu 2018. najavljuje ukinuti od 1. siječnja 2019. i ljude preseliti u ministarstva. Cijelo vrijeme svjedočimo nekim stihijskim potezima koje ne donose nikakve rezultate i očito je da je riječ o mjerama koje su donesene kako bi se brzopotezno digla popularnost. Što smo time riješili i kako će Hrvatska tako napredovati!?

Vraćamo ih tamo odakle su mnogi i potekli.

Da, i neće biti ravnatelj agencije već načelnik sektora. A opet su ostavljene brojne agencije izvan nadzora, koje mogu propisivati plaće ili i zapošljavati jer se na njih ne odnose propisi za službenike. Uzgred, u plan prijema više ne ulaze ni službenici zaposleni na EU fondovima, a jednom kad se zaposle mogu prelaziti na druga radna mjesta. Zakon o agencijama je važan i jer, recimo osobe koje obračunavaju plaće u ministarstvu i agenciji, iako plaćene iz državnog proračuna, u agenciji imaju veći koeficijent i plaću, mogu si dodjeljivati bonuse, kupovati službena vozila…

Zaposleni u javnoj upravi su i birači, pa otud i otpori promjenama?

Javna uprava mora prestati biti poligon za politička uhljebljivanja, a postati servis građanima. Problem je očito u nedostatku političke volje. Javnu smo upravu promatrali kao radnu, ne kao političku organizaciju. Mora se uvesti reda – ako netko prima naknadu i parazitira na javnom novcu, on generira sustavnu nepravdu zbog koje mladi ljudi i odlaze. To je začarani krug koji do sada nitko nije imao snage prekinuti i onda se čudimo zašto najobrazovaniji i najsposobniji pojedinci odlaze. Subvencionirani krediti nude se kreditno sposobnima, koji su u radnom odnosu, s ugovorom na neodređeno, a što je s ostalima? Krediti su za one do 45., a u kolovozu je 54 % mladih do 45 godina bilo nezaposleno. Znači 54 % ih u startu eliminiraju, a subvencionira se one koji već imaju. Dosta je politike povlađivanja elitizma.

Svaka upravna jedinica država je za sebe pa ima i svoj programski sustav?

Nažalost, danas je tako. Kroz projekt Uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u javnoj upravi planiran je alat za lakše upravljanje, kako bi se točno znalo koliko je službenika na kojem radnom mjestu i koje su im kompetencije. Svaki rad se evidentira, kao i materijalni troškovi, pa se zna koliko košta koja procedura, može li se pojednostaviti, je li isplativa. Kad bi Ministarstvo poljoprivrede otvorilo natječaj za stručnog referenta, potencijalnim kandidatima bi odmah mogla doći obavijest u sustav e-građanin. Ako imamo državnu maturu kako bi najbolji upisali neke fakultete, zašto to ne bi vrijedilo i za zapošljavanje, ovisno o kompetencijama i profilima, prema listi po objektivnim kriterijima. Kroz akcijski plan predviđeno je otvaranje centralnog zapošljavanja. Sada se događa da jedno ministarstvo raspiše natječaj, dođe 300 prijava za osam radnih mjesta, a drugo ministarstvo za šest radnih mjesta dobije više od 200 prijava – iako je bilo 70 % istih kandidata, ministarstva bespotrebno, svako za sebe, provjeravaju ispunjavanje uvjeta. Kad bolje razmislite, tu se ne radi samo o javnoj upravi, već i o potrebi razvijanja kolektivne svijesti, od malih nogu, da ako na radnom mjestu date svoj maksimum, bit ćete i adekvatno nagrađeni. Kod nas sustav to ne podržava i generacije se odgajaju u potpuno krivom smjeru. Zato ne čude loši rezultati, počevši od lokalne razine pa sve do najviše vlasti. Međutim, čvrsto vjerujem da će se takva situacija promijeniti. Nadu polažem u mlade, pametne, obrazovane pojedince koji su spremni raditi za boljitak našeg društva i gospodarski oporavak. Imamo velike potencijale i vrijeme je da ih iskoristimo.