MILAN KAPOVIĆ: “DOSTA NAM JE ONIH KOJI DOMOVINU DOŽIVLJAVAJU KAO BANKOMAT”

Milan Kapović rođen je 1982. u Metkoviću. Oženjen i otac troje djece. Nakon osnovne škole u Metkoviću, završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju te diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Vratio se u Metković i nekoliko godina bio vjeroučitelj u osnovnim i srednjim školama. Sudjelovao je u radu udruge Narenta, raznim građanskim incijativama, a svirao je i u nekoliko lokalnih bendova i župi. Uz Božu Petrova, Nikolu Grmoju i nekolicinu drugih, većinom mladih ljudi, stvarao je jednu drugačiju političku platformu koja je tada Metkoviću bila potrebna. Od 2013. je i službeno uključen u lokalnu politiku grada kao kandidat na listi Mosta i vijećnik u Gradskom vijeću, a od polovice 2014. obnašao je 4 godine mandatnu funkciju ravnatelja Ustanove za kulturu i sport Metković.

1. U Mostu ste od samih početaka, osnivali ste Most zajedno s g. Grmojom i g. Petrovom, što vas je zapravo nagnalo da se uključite u politiku?

Istina da, osnivali smo Most zajedno iako je ideja Mosta nastala puno ranije. Ipak volim uvijek sve staviti u određeni kontekst vremena. Naime, nakon povratka iz Zagreba bio sam duboko revoltiran što Metković stagnira u svakom pogledu. Situacija u gradu općenito je bila nepovoljna, a ono što me je najviše frustriralo bio je osjećaj straha htjeli mi to priznati ne. Strah je bio evidentno prisutan, a tamo gdje je strah tamo svi ideali i sva ambicija uzmiču. U takvom izvanrednom stanju, strahu, čuju se samo prijetnje te to nikako nije pozitivna klima za život u društvenoj zajednici.

Svi su željeli promjenu i to ne samo promjenu vlasti već i promjenu načina promišljanja lokalne politike. Ta je ideja bila sazrela i na neki način dohvatljiva, ali nitko se nije usudio usprotiviti tadašnjoj lokalnoj politici. Oni koji su je deklarativno i pokušavali mijenjati prije Mosta vrijeme je pokazalo da su to bile samo filijale te iste vladajuće politike.

Stoga mi je uskoro bilo jasno da se od priča u kafićima neće promijeniti ništa. Shvatio sam da su starije generacije ili nemoćne ili ne žele uči u otvorenu borbu sa tadašnjom vladajućom garniturom i da će tu borbu morati pokrenuti neki novi, relativno mladi ljudi bez ikakvog političkog iskustva. Morali smo pronaći istomišljenike, ljude koji su svjesni u što ulaze i, nažalost, svjesni što bi im se moglo dogoditi. Zato sam vam na početku rekao da ove stvari treba staviti u vremenski kontekst jer se ove procese samo na taj način može istinski valorizirati. I tako je krenuo Most, a o tim samim početcima ne bih ovom prilikom mnogo pričao jer se nadam i vjerujem da će Nikola ili Božo jednog dana o tome ponešto i napisati. Ova priča, što god tko o njoj mislio, simpatizirao je ili ne, zaslužuje poneku stranicu knjige.

2. Razmišljate li danas isto kao prije 5 godina, mijenja li politika ljude, jesu li ideali još uvijek isti?

Ideali su uvijek isti, nepromjenjivi, s tim da danas, u odnosu na prije pet godina, imam nešto širu i cjelovitiju sliku, a i određeno iskustvo. Danas znam što se realno može učiniti ili promijeniti te u kojem vremenskom roku pa tako već spomenuti idealizam sada promišljam u određenom realitetu.

Što se tiče Vašeg drugog pitanja smatram da politika mijenja ljude i nesumnjivo ostavlja veće ili manje “ožiljke”. Međutim, povijest nas kontinuirano uči kako i ljudi mijenjaju politiku na bolje ili gore, ali nesumnjivo je da se bez ljudskog angažmana može išta promijeniti. Istaknuo bih i važnost kapitala kojeg ste donijeli sa sobom u politiku, bez obzira koju politiku, bilo lokalnu, nacionalnu ili svjetsku. Taj kapital kojeg nosimo iz roditeljskog doma, koji nam je darovan i majčinim mlijekom, nesumnjivo utječe na naše kasnije odluke kako u obitelji tako i u široj društvenoj zajednici. Taj nas kapital nesumnjivo
definira.

3. Bili ste 4 godine ravnatelj Ustanove za kulturu i sport za vrijeme Mostovog mandata, što ste sve promijenili i kako općenito gledate na ulaganje u kulturu i sport u Hrvatskoj?

Krenut ću od zadnjeg potpitanja glede ulaganja u kulturu. Ono što jedan grad čini gradom jest kultura. To je moje mišljenje. Nikad nije dovoljno ulaganja u kulturu jer kultura, između ostalog, definira jednu zajednicu, njenu specifičnost, njenu različitost i na koncu njeno bogatstvo. Zanimljiv je podatak da je Grad Metković u vrijeme Mostova mandata za kulturu izdvajao oko 15% (točnije 14,93%) što ga je smjestilo na sedmo mjesto na državnoj razini po ulaganju u kulturu. No, danas kad je opća apatija i rezigniranost, kad mladi napuštaju svoju zemlju, kad država proživljava demografski slom, teško je pričati o kulturi. No, nesumljivo je da nam i u ovim trenutcima treba kultura kao jedan konstitutivni i plemeniti aspekt života.

Što se pak tiče obnašanja službe ravnatelja u Ustanovi za kulturu i sport Metković tu mi je veoma teško biti objektivan. Teško mogu realno procijeniti svoj angažman i rad, ali činjenica je da su se mnoge stvari pokrenule u te četiri godine. Recimo, žalosno je da su generacije metkovske djece i mladih propustile priliku otići u svoj grad u kino. To kino, koje istina nije kruh svakdašnji, ali je civilizacijski doseg, moglo se je pokrenuti davno prije, kad je bivši gradonačelnik imao vrlo veliki utjecaj na državnu politiku. Ali obično je tako. Kad imate sredstva nedostaje vizija. Također, zgrada Gradskog kulturnog središta u Metkoviću, inače stožerna zgrada metkovske kulture koju je projektirao jedan od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata Aleksandar Freudenreich, je do 2014. bila u vrlo lošem stanju po pitanju svega. Tako ste imali scensku rasvjetu, ozvučenje, stolice na parteru stare 40 godina tj. od samog stavaljanja u funkciju te zgrade davne 1977. godine.

Mogao bih mnogo pričati o ostaloj neophodnoj opremi koju Ustanova nije posjedovala ili je bila toliko zastarjela da nije bila niti upotrebljiva. Nadalje, nakon gotovo 70 godina napravljena je prva prava sanacija Ljetne scene ili Ljetnog kina/kazališta u kojem su stasale generacije metkovaca. Na ono na što sam ponajviše ponosan je to što sam uspio kulturu “iznijeti” iz kazališne dvorane među sami puk pa su se neki ponajbolji koncerti i projekti odvijali u prirodnim pozornicama poput gradskog parka, starih metkovskih dvorišta, crkvi i dr. Stvorena je jedna shema za dvije najveće kulturne manifestacije, a to su Metkovsko ljeto i Prosinačke svečanosti.

U sportskom dijelu također su napravljeni dobri projekti poput projekata osvjetljavanja travnatih terena te se ulagalo u infrastrukturu (obnova svlačionica i sl.)

4. Kako komentirate sadašnju vlast u Metkoviću?

Želio bih biti objektivan prema političkim rivalima i ne znam koliko ću u tome uspjeti, ali čini mi se da ova vlast ima problem s viškom novca koliko god Vam to apsurdno zvuči. Kada imate toliki priljev državnog novca onda morate unaprijed znati na što i kako ga najbolje utrošiti. Sigurno nisam osoba koja će reći da se u Metkoviću ništa ne radi, ali s obzirom na financijska sredstva kojim sadašnji gradonačelnik raspolaže to je nedovoljno.

Važno je istaknuti da se izvorni proračun Grada Metkovića isključivo zbog izmjene Zakona o financiranju jedinica lokalne (regionalne) samouprave dvostruko povećao, a još je važnije napomenuti da su rashodi poslovanja (plaće zaposlenika, materijalni rashodi i ostali hladni pogon) ostali približno isti, tako da cijeli iznos povećanja od oko 18 milijuna kuna gradonačelnik može usmjeriti na financiranje novih projekata, sport, kulturu, razna sufinanciranja i pomoći građanima.

Uzmimo primjer kako Grad Metković već sada može financirati nabavu udžbenika svim učenicima bilo osnovnih bilo srednjih škola, a ne čekati predizbornu godinu. Dugo očekivana, i u kampanji najavljivana, vertikala vlasti ne donosi tako velike plodove, a ako je i donijela ponešto to su jednokratne intervencije koje nisu dostatne. To nije vizija razvoja jednog grada. Ljudi se praktički svakodnevno iseljavaju te očito više ne vide perspektivu u svom gradu što meni nije drago.

5. Mladi se danas ne uključuju i ne angažiraju previše politički, što im možete poručiti, kako ih aktivirati obzirom da ste vi primjer mlade osobe koja je odlučila ne iseliti, već ostati i zasnovati obitelj u svom gradu?

Pa nije da nisam razmišljao o tome da napustim Metković i krenem kuda su krenuli neki moji poznanici, prijatelji, susjedi. Previše je varijabli koje su utjecale na njihov odlazak, a koje ne bih uspio staviti u ovaj odgovor. Međutim, što će biti ako svi odemo? Premda ne osuđujem nikoga tko je napustio dom jer su ljudi otišli iz raznoraznih razloga pa tako i iz frustracije općom nepovoljnom klimom u državi. Rezignirani, odlučili su svoju sreću pronaći negdje drugdje.

Pitali ste zašto se mladi ne angažiraju politički? Pa dio odgovora sam već rekao prethodno, a s druge strane mladi ne uviđaju vlastitu snagu. Ne uviđaju da su upravo oni mnogo puta kroz povijest mijenjali i javno mijenje, ali i političku klimu u vlastitoj zemlji pa i šire. Nekada se je vlast bojala studenata, a danas… danas je drukčija situacija. Danas je kolektivna apatija zahvatila i tu populaciju. Mladi sebe ne doživljaju kao bitan faktor društva, kao njegov motivator i njegov filter. Ova tzv. “USB generacija” mora shvatiti da je ona ta koja mora početi mijenjati stvari nabolje u suprotnom će to za njih napraviti društvene elite koje zasigurno neće brinuti o njihovim idealima.

No, kako mlade aktivirati? S mladima sam konstantno u komunikaciji i nažalost ne postoji recept za to pitanje. Taj će se trenutak dogoditi nesumnjivo, samo me strah da tada to ne izmakne u nekontroliranu revoluciju. No, tko zna, možda je ovoj zemlji zaista potrebna revolucija kako bi se maknuli ovi koji domovinu doživljavaju kao vlastiti i neiscrpni bankomat. I devedesetih smo imali revoluciju jer drukčije nismo mogli doći do suvereniteta.

6. Kako vidite Metković za 10-20 godina, što mislite da je ključno promijeniti?

Teško je davati takve projekcije koje nisu negdje utemeljene. Svakako je potrebno što je moguće brže zaustaviti iseljavanje iz grada. To je trend koji traje, I događa se iz dana u dan. To bi trebao biti prioritet grada, no isto tako potrebno je stvoriti okvirne preduvjete da mlade zadržimo. Premda postoji Strategija razvoja grada Metkovića ona mora biti realna kako bi se mogla ostvarivati.

Ne zaboravimo da živimo u vremenu koje se brzo mijenja i upravo zbog te činjenice mora se djelovati promtno, brzo, bez odgode. Potrebno je vidjeti koje su prednosti i benefiti grada Metkovića obzirom na njegov pogranični položaj, kao i njegovu prometnu izdvojenost. Ovako će se financijska sredstva kapilarno disperzirati i samo interventno djelovati što dugoročno neće donijeti nikakve rezultate.