U MOSTOVOJ EKIPI PREPOZNAO SAM ISKRENOST I POŠTENJE, NAJVEĆE LJUDSKE VRIJEDNOSTI!

IVICA DAJAK, VIJEĆNIK U SKUPŠTINI DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE:

U MOSTOVOJ EKIPI PREPOZNAO SAM ISKRENOST I POŠTENJE, NAJVEĆE LJUDSKE VRIJEDNOSTI!

Mostov vijećnik u Skupštini Dubrovačko-neretvanske županije, Ivica Dajak, već 15 godina vodi putničku agenciju i uslužni obrt u Orebiću, oženjen je, ponosni otac dvoje djece. Po mnogočemu vrlo zanimljiva osoba, među ostalim i kao jedan od rijetkih povratnika iz velegrada na rodni Pelješac.

Mikropoduzetnik je koji u sezoni radi po 18 sati dnevno, zapošljava i uredno podmiruje sve obveze pa nema ni vilu ni mercedes… O sebi kaže da je oduvijek imao neku poduzetničku bubu, bio je suvlasnik marketinške agencije, bavio se organizacijom događanja, lokalnim medijima, informatičkim savjetovanjem i edukacijom, trgovinom… Povratkom iz Splita, u kojem je živio do tridesetih, racionalno je odabrao turizam, ali i dalje ostao vjeran novinarstvu, pokrenuvši lokalni portal orebic.com.hr kojeg eto uspješno vodi, puni i uređuje već sedmu godinu.

Portal ga je doveo u intenzivni kontakt sa svima koji nešto rade i doprinose na lokalnoj sceni pa surađuje s udrugama i klubovima, kad zatreba pomaže i kao električar, „tonac“, voditelj, fotograf, web dizajner…Jasno, kao volonter, ako to uopće treba isticati!

Kako ste se angažirali u Mostu? Jeste li u toj stranci pronašli ono čemu ste težili?

Kao i većini članova Mosta prva politička iskustva bila su ona lokalna – prvo aktivistički, pa na nezavisnoj listi za lokalne izbore. Prepoznali smo Most kao platformu koju možemo graditi zajedno s drugima, stvarno sudjelovati u kreiranju stranačke politike i zajedno nešto promijeniti na svim razinama. I povezali se. Iako sam se Mostu pridružio prvenstveno zahvaljujući političkim vrijednostima koje dijelimo, kao što su zauzimanje za osobne i poduzetničke slobode, suverenizam i briga o okolišu – još važnije mi je što sam u ekipi iz Mosta prepoznao ljudske vrijednosti: iskrenost i poštenje. Upoznao sam ljude koji se nisu politički angažirali da bi gradili bolju karijeru, već bolju općinu, bolji grad, bolju državu. U svakom trenutku političkog djelovanja kroz Most osjećam se prirodno i mogu slobodno raditi na idejama koje smatram važnima, a istodobno sam dio ekipe kojoj mogu vjerovati i na koju se mogu osloniti. Naravno, kao i oni na mene.

Vijećnik ste Mosta u Skupštini Dubrovačko-neretvanske županije. Kako ocjenjujete djelovanje aktualne vlasti? Koji su im najočitiji propusti?

Aktualnoj županijskoj vlasti prvenstveno zamjeram nedjelovanje. Okoštale političke strukture, evo već u trećem mandatu, puno se više bave sobom nego problemima građana i poduzetnika. Više gledaju prema Zagrebu i Bruxellesu nego prema Mljetu i Lastovu. Tako imamo apsurdnu situaciju da mladi odlaze čak i iz Dubrovnika – nedvojbeno jednog od najljepših gradova na svijetu. Da ne govorim o situaciji na Mljetu, Pelješcu, Korčuli, Lastovu ili u dolini Neretve. U posjedu smo jednog od najvrjednijih komada planete, a čini se da nismo u stanju na njemu stvoriti jednako vrhunsko mjesto za život. Objektivni problem prometne izoliranosti kumulira se s neadekvatnom javnom infrastrukturom: zdravstvom, školstvom, socijalnom skrbi, kao i ekonomijom zasnovanom gotovo isključivo na turizmu. Županija ne čini dovoljno kako bi rješavala ove probleme, niti poduzima adekvatne inicijative kako bi na pravi način poticala razvoj temeljen na prebogatim resursima koji su nam na raspolaganju.

A kad aktualna vlast djeluje – često mi se čini kako je to više u interesu ‘visoke politike’ i raznih lobija nego građana Županije. Županijska je skupština, bez glasova Mosta i ostalih oporbenih stranaka, nedavno usvojila Prostorni plan kojim je potvrdila povećanje obuhvata tzv. ‘Golfograda’ na Srđu sa 100 na 300 hektara, unatoč protivljenju ogromnog broja Dubrovčana, te potencijalnim velikim ekološkim i ekonomskim opasnostima tog projekta. Gura se i centar za gospodarenje otpadom nedaleko čuvenog Malostonskog zaljeva – zasnovan na istoj tehnologiji zbog koje građani danas traže zatvaranje Mariščine. Ako mi danas nismo u stanju adekvatno razviti sve što su nam priroda i generacije prije nas dali – morali bismo pokušati barem tu šansu dati našoj djeci.

Županijski vijećnici Mosta izvijestili medije da traže tematsku sjednicu Skupštine Dubrovačko-neretvanske županije o stanju u zdravstvu u županiji. Na kakav je odjek naišao taj zahtjev? Koji su bitni naglasci?

Županija je osnivač zdravstvenih ustanova na svome području, te je, uz nadležno Ministarstvo dužna osigurati adekvatnu zdravstvenu skrb stanovništvu i brojnim posjetiteljima. Ta skrb danas nije adekvatna, a nastave li se današnji trendovi – nažalost mogla bi se i pogoršati.

Tragičan događaj Neretvane je natjerao i na javne proteste, a primjeri neadekvatne medicinske skrbi pune novinske stupce. Zdravstvene ustanove ne funkcioniraju adekvatno financijski, a još manje kadrovski. Ovo je i nacionalni problem, ali zbog zemljopisnih specifičnosti u našoj je županiji još izraženiji. Sigurni smo da Županija do sada nije učinila dovoljno kako bi ga pokušala riješiti.

Zato tražimo od Župana da reagira odmah i snažno, te predlažemo i konkretne mjere koje moramo poduzeti, kao i izdvajanje dodatnih sredstava iz županijskog proračuna u ovu svrhu – tko želi živjeti na mjestu na kojem u 21. stoljeću ne može računati na adekvatnu zdravstvenu uslugu?

Koje je Vaše područje rada, čime se profesionalno bavite?

Vlasnik sam i voditelj male putničke agencije, uglavnom orijentirane na pružanje usluga turistima na poluotoku Pelješcu. Poslujemo petnaest godina, prilagođavamo se stalno novim okolnostima na tržištu i kontinuirano se razvijamo. Kako dolazim iz informatičke branše, volim ostati u kontaktu i sa strukom, pa kroz isti obrt pružam i informatičke usluge lokalnim poduzetnicima. Biti mali poduzetnik u Hrvatskoj je izazov, a dodatni je izazov poslovati u malom (polu)otočkom mjestu gdje se van turističke sezone malo toga događa. Srećom, razvoj turizma omogućio nam je da se i u turizmu i u djelatnostima koje su mu podrška ovdje može, ako ne žalite uloženi trud, dostojanstveno živjeti od svoga rada.

Volim stvari gledati pozitivno, mislim da je optimizam nužna odlika poduzetnika. Međutim, kroz svoj rad svakodnevno se susrećem s brojnim preprekama i apsurdima poslovanja u Hrvatskoj, te vjerujem da bi uz ozbiljne reforme Hrvatska mogla i morala biti puno bolja zemlja za poslovanje.

Prema kojim društvenim skupinama bi država odnosno lokalna zajednica trebala promijeniti odnos? Na koji način?

Postoji niz društvenih skupina koje su po naravi osjetljive i traže povećanu pažnju društva i države. Od djece, oboljelih i invalida, starijih i nemoćnih, samohranih roditelja i drugih. Mislim da bi društvo svakoj od osjetljivih skupina uvijek trebalo pružiti bolje i više – to je nesumnjivo konsenzus, samo je pitanje koliko je država učinkovita u obavljanju tog dijela svog posla. Mislim da nije dovoljno – prečesto se samo ‘kupuju’ glasovi i politički bodovi umjesto da se rješavaju konkretni problemi.

Uz rizik da izgubim nešto političkih bodova, ja bih izdvojio jednu skupinu koja ne spada u ‘osjetljive’ ali se odnos prema njoj neizostavno mora promijeniti. To su mikro i mali poslodavci i njihovi radnici, koji, unatoč često pogrešnom drugačijem tumačenju, dijele sličnu sudbinu i zajedničke interese. Država bi im trebala omogućiti daleko bolje okruženje za poslovanje – pojednostavniti procedure, smanjiti administrativne troškove i porezno opterećenje, a lokalna zajednica prihvatiti da većina ‘privatnika’ nisu privatizacijski tajkuni – već da jedino stvaranjem nove vrijednosti na tržištu možemo stvarati nova radna mjesta, graditi škole i bolnice. Ako demotiviramo mlade i sposobne, koji žele uspjeti na tržištu svojim kvalitetama i radom, bilo kao poduzetnici ili kao zaposlenici, ugrožavamo budućnost svih nas.

Često se u predizbornim obećanjima čuje da se mlade mora zadržati, no rijetko čujemo rješenja. Kakva je situacija na Vašem području?

Situacija je u našoj županiji nešto bolja nego u većini Hrvatske, ali daleko je od zadovoljavajuće. Razvoj turizma i produženje sezone omogućio je bolje uvjete zapošljavanja, iako je, nažalost, posljedično otežao rješavanje stambenog pitanja.

Problem je što unatoč nešto boljoj gospodarskoj situaciji nego što je to, primjerice, u Lici ili Slavoniji – i dalje gubimo značajan dio upravo mladih, stručnih i ambicioznih. Iz našeg kraja ne odlaze ‘očajni’, već oni sposobni i hrabri – koji bi trebali biti motorom zajednice. Nezadovoljni ponuđenim, odvažni su potražiti i sposobni dobiti bolje uvjete života i rada negdje drugdje. U Zagrebu, Muenchenu ili Dublinu.

Država i lokalna zajednica ovo neće riješiti jednokratnim naknadama za novorođenčad ili drugim usko ‘demografskim mjerama’. Mora se mijenjati okruženje, sustav vrijednosti. Mladi moraju vidjeti da ovdje ima smisla pokušati svojim radom i sposobnostima ostvariti svoje snove.

Osim tih, ozbiljnih reformi koje se moraju dogoditi na nacionalnoj razini, mala lokalna sredina poput naše može i mora raditi na razvoju usluga koje omogućavaju adekvatnu kvalitetu života u 21. stoljeću: zdravstvo, školstvo, prometna povezanost, dostupnost širokopojasnog interneta, ali i poticati stvaranje i održavanje kulturnih, sportskih i drugih sadržaja koje čine moderan život kvalitetnijim. Oni koji to ne mogu dobiti ovdje – danas imaju pregršt mogućnosti potražiti to negdje drugdje.