VLADA NE ŽELI DA ZNATE KOLIKO SU RASTROŠNI

IZVOR: Express/ Ivan Pandžić

Vlada je odbila zakon po kojemu bi svaki političar morao objaviti javno koliko je potrošio na ručkove, putovanja, hotele… Tvrde da su ti podaci ionako dostupni javnosti, što je potpuna neistina

Nakon što je Bjelovar počeo objavljivati sve račune koje rade, Most je predložio zakon po kojemu bi svi troškovi koje rade ministri, pomoćnici, direktori, gradonačelnici i ostali dužnosnici morali objavljivati račune za koje troše novac sa službenih kartica i ostale troškove koje rade na teret poreznih obveznika. Vlada je prošli tjedan taj zakon odbila.

Pravdajući se i da javnost može dobiti te troškove. Inače, uvjerili smo se na ranijim pokušajima da neki dužnosnici jako teško otkrivaju troškove, a podatke koje su neki dostavili su bili ili manjkavi ili neusporedivi. Odbijanje tog zakona je povod za razgovor s Nikolom Grmojom, političkim tajnikom Mosta, koji smatra Vladino obrazloženje sramotnim i smiješnim.

Zašto ste predložili registar troškova dužnosnika, kako bi on izgledao i što bi donio javnosti? 

Onaj tko daje novac, ima pravo znati na što se taj novac troši. U ovom slučaju, građani plaćaju troškove političara pa imaju pravo znati na što su i kako trošili. Mi danas u Hrvatskoj imamo situaciju da se novac poreznih obveznika troši netransparentno i rastrošno. Na račun proračuna se putuje, jede i pije, i to se često zlorabi. Zato smo predložili ovaj zakon kojim bi se ustrojio Registar troškova svih dužnosnika.

Vlada kaže da to nije svrsishodno, da se troškovi ionako objavljuju, a da svatko može dobiti informaciju o troškovima. Je li to praksa?

Vladu ovaj zakon peče pa rade ‘fintu’ kao da ne razumiju. Znaju oni dobro da imaju pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa otvoreni predmet koji se odnosi na službeni put premijera, predsjednika Sabora i većeg broja ministara u Helsinki krajem 2018. Iako tvrde da je bila riječ o službenom putu, činjenice pokazuju da se istodobno ondje održavala konferencija Europske pučke stranke kojoj HDZ pripada. Javnost u ovom, a i u drugim slučajevima ima pravo znati tko je platio taj put i u kojem svojstvu su Vladini dužnosnici putovali, odnosno je li to bio službeni državni put ili su HDZ-ovci išli na stranačko okupljanje. A da ne govorimo da bi npr. slučaj ‘Saucha’ odavno bio poznat da je ovaj Registar postojao u vrijeme Milanovićeve vlade. Pazite, s lažnim putnim nalozima muljalo se u Uredu predsjednika Vlade i skoro nitko to nije znao! Ovi primjeri pokazuju da je praksa ove Vlade, kao i prijašnjih, netransparentna i to želimo promijeniti.

Gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak objavljuje sve račune, zašto neki Mostovci ne objavljuju za primjer svoje račune? 

Primjer Bjelovara je za svaku pohvalu te bi bilo dobro i korisno primijeniti ga u svakoj općini, gradu, županiji, kao i u državnim tijelima. Gospodin Hrebak je gradonačelnik Bjelovara pa ima i mogućnosti napraviti takav projekt te ga provesti. A mi u Mostu predlažemo da se taj projekt, kao i ovaj naš registar, uvedu svugdje radi kontrole trošenja novca poreznih obveznika.

Postoje li slični registri i gdje te možete li skupiti većinu za prijedlog? 

Oslonili smo se na primjer Kanade koji je jednostavan, a postoje slični primjeri i u drugim zemljama. Uz svaki trošak koji napravi neki njihov političar objavljuju se račun i detaljno objašnjenje zbog čega je trošak nastao, gdje je dužnosnik bio, što je radio, s kim se sastao… A riječ je o i o najsitnijim troškovima, primjerice za parkiranje, koji su uredno popisani i objavljeni. Ako bacite samo letimičan pogled, vidite da političari u tim državama na putovanjima itekako paze da ne odsjedaju u skupim hotelima, da koriste što jeftiniji prijevoz, jedu u restoranima s prihvatljivim cijenama… Dakle, ponašaju se s javnim novcem kao sa svojim vlastitim jer znaju da ih javnost nadzire. I mi želimo da se naši političari s javnim novcem ponašaju kao sa svojim, a ne da se njime razbacuju. Ne znam hoćemo li skupiti većinu za ovaj zakon. Mislim da podrška ostatka saborske oporbe nije upitna, a nadam se da je u saborskoj većini ostao još koji čovjek koji ima barem mrvicu savjesti i odgovornosti prema svojoj zemlji i svojem narodu da napravi pravu stvar i podrži ovaj zakon.

Zalažete se i da voda postane osnovno ljudsko pravo u Ustavu, kažete da bi vas mogli podržati i neki vladajući zastupnici? Koji i hoćete li skupiti većinu? 

Voda je neophodna za život i Ustavom je treba zaštititi. Hrvatska, nasreću, obiluje vodom, i to najkvalitetnijom pitkom vodom. Ali to ništa ne znači ako tim resursom ne znamo upravljati i koristiti ga. Pogledajte samo Venezuelu, zemlja prebogata naftom, a narod živi u neimaštini i oskudici. Ako ne budemo pametni i mi bismo se uskoro mogli naći u situaciji da ‘ležimo’ na vodi, a do nje ne možemo. Zato smo pokrenuli ovu inicijativu i svakodnevno prikupljamo potpise podrške građana. Ljudi pokazuju veliki interes za ovu temu, ne doživljavaju je političkom temom i svjesni su njezine važnosti. Most će sve prikupljene potpise građana dostaviti Hrvatskom saboru da političari u svim strankama vide da je ovo građanima bitno i da ne žele da im politika nakon svega ‘otme’ i vodu. A za promjenu Ustava potrebna je dvotrećinska većina pa je odluka i na HDZ-u i na SDP-u, bez kojih se Ustav ne može mijenjati.

Ne bi li to značilo da nitko ne mora plaćati vodu jer mu je ona osnovno ljudsko pravo i ne može se isključiti? 

Vodu plaćate ovako ili onako. Vodoopskrbna infrastruktura je velika i skupa te se nije izgradila sama od sebe, nego novcima od poreza svake vrste. Tako da pitku vodu iz vodovoda plaćamo svi na ovaj ili onaj način. Ono što nas u Mostu boli je kako olako dopuštamo da se voda rasipa. Gubici vode u vodovodnim sustavima, koji su posljedica neodržavanja, su golemi, negdje i veći od 50%. Znači, pola vode bacamo u vjetar, a svi te gubitke plaćamo.

Neki smatraju da bi zbog velikog potencijala Hrvatska od vode trebala zarađivati? 

Nemojmo miješati kruške i jabuke. Most se zalaže da se opskrba kućanstva pitkom vodom obavlja kao neprofitna komunalna djelatnost koju obavljaju javni isporučitelji. Pojavljuju se teze u javnosti kako bi bilo korisno da vodoopskrba funkcionira kao javno-privatno partnerstvo. Međutim, kod nas su vodoopskrbni sustavi već sagrađeni ili se grade, u njih su uložene milijarde poreznih kuna i njihova privatizacija ne bi bila nikakvo javno-privatno partnerstvo, nego najobičnija monetizacija. A trebamo imati na umu da u vodoopskrbi kakva je sagrađena u Hrvatskoj jednostavno ne možemo primijeniti načela slobodnog tržišta jer korisnik nema mogućnost izbora između više pružatelja usluga.